Kolumne
Kolumne

Kolumne (8)

Utorak, 25 Lipanj 2019 22:49

Marcelinova umjetnost stvaranja crnih listi

Written by

Marcelino zahtijeva. Mnogo. Asturijski trener ima vrlo jasnu ideju igre i načina rada kako bi se postiglo ono što želi a to prolazi putem jedne kvazi-borbene predanosti njegovih igrača. Predanost radu i ideji mora biti potpuna. Njegovo inzistiranje na taktici jako opterećuje a aspekti kao što su prehrana ili fizička spremnost su pod stalnim nadzorom. Formula je to koja ga je dovela do toga da postigne zacrtano u šest posljednjih sezona da bi se netom okončane konačno domogao i prvog trofeja u svojoj trenerskoj karijeri osvojivši Kup Kralja u finalu protiv Barcelone.

Djelotvornost Marcelinove metode je izvan svake sumnje ali se također događa da ju ne prihvaćaju svi igrači. Maksimalna zahtjevnost je kontinuirani test suživota suigrača i događa se kako pojedini igrači "podižu ruke" od metode. Nakon što to učine "ispadaju iz jednadžbe". 

Marcelino je bio žrtva svoje metode u posljednjoj sezoni u Villarrealu. Iako su četiri sezone zaredom bile uspješne, s tim da je u posljednjoj izboren plasman u Ligu prvaka, koegzistencija je "pukla" i uprava je morala stati na stranu većine - igrača. Zbog toga je Marcelino odmah po dolasku u Valenciju naglasio kako ne želi disidente. Onaj tko ne prihvaća njegove metode nema mjesta. Trener nema problema s "puštanjem zraka iz svlačionice" i gotovo je bezosjećajan s obzirom na sve prethodno što je pojedini igrač učinio kada smatra da ga zbog zdrave budućnosti treba "odnijeti vjetar". Ove sezone je napravio tako dobar posao koji je mnogo puta isticao a to je činjenica da usprkos lošim rezultatima u svlačionici nije bilo podjela među igračima niti onih koji su željeli njegov odlazak. U najtežim trenucima igrači su mu posvećivali golove i time slali vrlo jasne poruke upravi.

U dosadašnje dvije sjajne sezone na kormilu Valencije uvijek je bilo kontroverznih "žrtava". Igrači su prodavani jer je procjenjivano da odstupaju od zadane metode ili, na početku, zbog procjena da ju zbog svog karaktera uopće neće moći slijediti. Neki su odlasci tako teško 'pogodili' ekonomiju kluba jer su iznosi za koje su igrači prodavani bili nevjerojatno minorni i u usporedbi s cijenama po kojima su dovedeni ali i s procjenama njihove tadašnje vrijednosti na tržištu.

Sezona 2017/2018

Nakon dvije sezone eksperimentiranja i rezultatskih katastrofa Valencia je ustanovivši funkciju generalnog direktora dovela Mateua Alemanyja da preuzme "kormilo broda". Čovjek iz Mallorce je bio samouvjeren u odluci koga postaviti na mjesto trenera: Marcelina Garciu Torala. Asturijski je trener odmah krenuo s radom te nakon prvih analiza odlučio koga ne želi ni susresti na prvom treningu. Diego Alves i Enzo Perez nisu došli ni na medicinske preglede u Paternu. Bili su skoro pa poklonjeni: brazilski golman je otišao u Flamengo za pola milijuna eura a argentinski veznjak u River za oko 2 i pol milijuna. Drugi nepoželjni igrači kao Abdennour, Aderllan Santos, Nani, Orellana i Negredo su započeli rad s Marcelinom ali su i sami znali svoj položaj. Svi osim Orellane su "pobjegli" prije kraja ljetnog prijelaznog roka a Čileanac je prvi dio sezone sjedio na tribinama. Suprotno realnim ambicijama kluba s početka sezone momčad je ušla u prvenstvo nevjerojatno dobrim rezultatima i dominantno ušla u Ligu prvaka. 

Sezona 2018/2019

Prošlog ljeta Simone Zaza je bio disident. Talijanski napadač je zbog svog borbenog stila igre i golova postignutih u prvom dijelu sezone osvojio srca većine navijača ali ne i Marcelina. Nakon nešto lošije odigranog drugog kruga prvenstva završio je na transfer listi. Marcelino je tražio općenito veću efikasnost a oko Zaze bio direktan čim je "spuštena zavjesa" na uspješnu sezonu. "Simo od završetka sezone poznaje svoju situaciju unutar momčadi. Razgovarao sam s njim i objasnio mu situaciju." - govorio je Marcelino na kraju sezone. Batshuayi je bio naredni koji je "propao kroz zemlju". Stigao je pred kraj ljetnog prijelaznog roka, stvorio veliku nadu kod navijača ali nikad nije opravdao očekivanja. Marcelino je i u vezi s njim bio direktan i za zimski prijelazni rok mu je njegov odlazak bio najveće pojačanje. Ruben Sobrino koji ga je zamijenio je samo popunjavao broj. Na kraju sezone momčad je opet izborila plasman u Ligu prvaka i osvojila Kup Kralja, postigla velike uspjehe u sezoni stotog rođendana kluba. 

Sezona 2019/2020

Ovog ljeta je Neto prvi koji napušta klub jer se ne slaže s metodom. Iako u obje sezone po dolasku iz Juventusa vrlo dobar i bez sumnje prvi golman momčadi brazilski golman je, nejasno je još konkretno na koji način, protestirao zbog Marcelinovih odluka da u zadnja dva kola lige umjesto njega brani Jaume Domenech i Marcelino je nakon proslave trofeja kupa odmah krenuo riješiti problem. Dok mnogi navijači nisu znali razloge zbog kojih bi se inzistiralo na Netovu odlasku on je dobio ultimatum: "ili će otići ili naredne sezone sjediti na klupi". Da sve nije bilo špekulacija pokazali su rekordno brzo otvoreni pregovori o razmjeni golmana s Barcelonom. Cillessen je stigao u Valenciju a Neta čeka klupa u Barceloni.

 

Izvor: MARCA

 

Srijeda, 20 Ožujak 2019 13:46

Sto godina Valencijine povijesti (3. dio)

Written by

Posljednji dio prolaska kroz Valencijinu povijest je pred vama...

Juan Bautista Soler je po dolasku na mjesto predsjednika kluba predstavio ideju jačanja i rasta Valencije u svakom smislu: na nivo regularnog takmaca Realu i Barceloni u Španjolskoj te, samim time, stvaranje respektabilne momčadi u europskim okvirima dok su izneseni planovi gradnje većeg i modernijeg stadiona od sadašnje Mestalle. Soler je najavljivao najmoderniji stadion na svijetu i simbolično otvorio početak njegove izgradnje. S današnjeg gledišta stvari ogromna većina navijača Valencije smatra ga glavnim krivcem zbog ekonomske krize u kojoj se Valencia našla početkom drugog desetljeća ovog stoljeća i dolaska pred bankrot. Za svog mandata je izvršio ogromnu potrošnju novca kako na kupovine igrača tako i na njihove plaće dok je Nova Mestalla zamišljena kao stadion koji će primati između 70 i 75 000 gledatelja.

Claudio Ranieri nije dočekao kraj sezone 2004/2005 koju je Valencia završila na 7. mjestu. Tada je na klupu doveden Quique Sanchez Flores, Madriđanin koji je jedna od igračkih legendi kluba budući da je u njemu nastupao od 1984. do 1994. godine. Quique je nakon rada u mlađim kategorijama Reala u sezoni 2004/2005 je vodio Getafe koji je debitirao u Primeri i s njim zauzeo respektabilno 13. mjesto igrajući dobar nogomet.

Dolazak Sanchez Floresa na klupu Valencije izazvao je simpatije navijača a klub je pojačanja tražio u igračima čija karijera ide uzlaznom putanjom i za koje se očekivalo da će "eksplodirati" u Valenciji. Najbolji primjeri su David Villa doveden za 12 milijuna eura iz Zaragoze te Miguel Brito, desni bek, doveden iz Benfice. Uz to, nade su polagane u mlade igrače poput Pabla Hernandeza i Raula Albiola a kao slobodan igrač došao je već proslavljeni nizozemski napadač Patrick Kluivert. Sezona je bila uspješna i Valencia je završila na 3. mjestu sa 69 bodova, bodom manje od drugoplasiranog Reala te 13 od neprikosnovene Barcelone. David Villa se pokazao odličnim pojačanjem i s 25 golova je bio drugi strijelac lige, sa samo golom manje od Barcelonina Samuela Eto'a.

U ljetnom prijelaznom roku 2006. godine Soler je, optimističan nakon prve Quiqueove sezone, "otvorio novčanik" i za 25 milijuna eura iz Betisa kupio desnog krilnog veznjaka Joaquina Sancheza, dotad najskuplje pojačanje u povijesti kluba. Dovedeni su, između ostalih, još lijevi bek Asier del Horno kao zamjena za 40-ogodišnjeg Amadea Carbonia, iskusni napadač Fernando Morientes koji se nije snašao u Liverpoolu dok je šansa pružena Davidu Silvi koji se istakao na posudbi u Celti. Klub se, pak, "riješio" Ranierijevih Talijana kao što su Fiore, Di Vaio i Corradi a prostora u momčadi nije bilo za neke od nositelja nedavnih uspjeha kao što su Aimar, Mista i Rufete. U prvih 5 kola momčad je imala 4 pobjede i remi protiv Barcelone te je bila izjednačena s Kataloncima na vrhu. Istovremeno, u Ligi prvaka u grupi s Olympiakosom, Shakhtarom i Romom prolaz dalje je izboren već u 4. kolu nakon 2-2 protiv Shakhtara u Donetsku. Momčad je ipak pala u ligi zbog nekoliko ozljeda važnih igrača krajem godine ali je na kraju završila na 4. mjestu koje joj je donijelo kvalifikacije za Ligu prvaka u kojoj su, pak, u 1/8 finala u dvomeču izbacili milanski Inter. Nakon 2-2 u Milanu na Mestalli je bilo 0-0 a nakon meča je zabilježen sukob na terenu u kojem su "letjele" šake. Nezaboravna scena je šaka u nos koju je Valencijin rezervni stoper David Navarro "darovao" Nicolasu Burdissu nakon čega je pokazao zavidnu brzinu budući da ga je neuspješno jurilo pola Interova kadra. 

 

Valencia je ispala u 1/4 finala od Mourinhovog Chelseaja iako je iz Londona donijela entuzijastičnih 1-1. Uz to, Morientes je na Mestalli "Šišmišima" donio vodstvo u 32. minuti ali je stvari na početak vratio Ševčenko golom u 52. minuti. Kada se očekivalo da će se otići u produžetke pobjedu i prolaz Chelseaju je donio Michael Essien. 

Na ljeto 2007. godine Soler je želio nastavak dobrih rezultata ali trošeno je puno novca na sumnjiva pojačanja. Još nedokazani Ever Banega i Manuel Fernandes su klub koštali po 18 milijuna eura, srpski centarfor Nikola Žigić 14, njegova "kopija" po igračkim karakteristikama Javier Arizmendi 12. Valencia se izbacivši švedski Elfsborg lako plasirala u grupnu fazu Lige prvaka ali sezona je počela ispod očekivanja a Quique Sanchez Flores je otpušten 29.10.2007. nakon ligaškog poraza od 3-0 u Sevilli koji je došao nakon 2 poraza u grupnoj fazi Lige prvaka. Za novog trenera je doveden Nizozemac Ronald Koeman ali u Ligi prvaka momčad nije uspjela ni izboriti 3. mjesto te nastavak europskog puta u Kupu UEFA dok su neke trenerove odluke navukle bijes navijača. Svlačionica se činila podijeljenom ali osvojen je Kup Kralja, sedmi u povijesti, do današnjeg dana posljednji Valencijin trofej. U polufinalu natjecanja izbačena je Barcelona s ukupnih 4-3 dok je trofej osvojen 16.4.2008. pobjedom na Vicente Calderonu rezultatom 3-1 protiv Getafea. Ovdje treba istaknuti kako je Juan Soler uoči dvomeča protiv Barcelone podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba. Izjavio je da je on, kao i klub te sezone, pretrpio ogromnu psihološku i fizičku potrošnju.

Ipak, stanje u ligi je bilo katastrofalno i Koeman je smijenjen samo pet dana nakon osvajanja kupa zbog teškog poraza rezultatom 5-1 od Athletic Bilbaoa. Momčad je nakon nekoliko godina rada na poziciji klupskog delegata preuzeo Salvador Gonzalez Voro, jedna od legendi Valencije. Voro je smirio strasti u momčadi, vratio u prvi plan igrače koji su bili u sukobu s Koemanom i u preostalih pet kola su zabilježene 4 pobjede tako da je Valencia sezonu završila na 10. mjestu s 9 bodova više od zone ispadanja.

Uoči nove sezone na mjesto predsjednika kluba je došao Vicente Soriano a klub je na mjesto trenera doveo Unaia Emeryja koji je u prethodnom mandatu u Almeriji taj klub uspio uvesti u Primeru pa zatim sezonu u Primeri završiti na visokom 8. mjestu. Glavni cilj stavljen pred Emeryja bio je da vrati momčad u Ligu prvaka. Baskijski trener debitirao je kaotičnim propustom šanse osvajanja Superkupa Španjolske protiv Reala. Valencia je na Mestalli pobijedila 3-2 ali je u Madridu poražena s 4-2 usprkos činjenici da je pri vodstvu od 1-0 igrala s igračem više a zatim imala 2 igrača više pri rezultatu 1-1. Real je s 9 igrača postigao 3 gola i poveo 4-1 a Valencia je smanjila na 4-2 golom Morientesa u 90. minuti. Sezona nije išla po očekivanjima i Valencia je završila na 6. mjestu s 5 bodova manje od zone koja vodi u Lige prvaka. 

Soriano je na mjestu predsjednika kluba ispunio obećanja da na ljeto 2008. neće prodati glavne zvijezde kluba Davida Villu i Davida Silvu ali nakon prestanka gradnje Nove Mestalle polako se formirao krug vjerovnika kluba. Soriano je obećao prodaju parcela sadašnje Mestalle ali kada to obećanje nije uspio ispuniti podnio je ostavku na mjesto predsjednika 4.6.2009. godine. Soler je, pak, s paketom dionica vrijednim preko 70 milijuna eura tražio partnera za kupovinu ostatka dionica kluba i kada su počele špekulacije da ga je našao u SAD-u ostatak dioničara je izvršio povećanje temeljnog kapitala. Ovo povećanje temeljnog kapitala je dobrim dijelom omogućeno i povoljnim kreditom Javne banke Valencijske Zajednice koji je danas sporan i Valencia bi zbog toga mogla biti kažnjena od strane Europske Unije. Nije poznato je li Soler blefirao ili ne ali situacija u Španjolskoj uslijed recesije, pa tako i u samom klubu, je postajala sve gora i 2009. je službeno zaustavljena gradnja novog stadiona koja do danas nije nastavljena. Također, vrijednost zemljišta je pala pa nije ni pokušano naći kupca parcela sadašnje Mestalle. To također nije postignuto do danas iako je postupak prije već više od godinu dana ponovno pokrenut.

Nakon Soriana na mjesto predsjednika kluba došao je Manuel Llorente a na klupi je ostao Unai Emery. U sezoni 2009/2010 klub je relativno komotno izborio 3. mjesto i plasman u Ligu prvaka iako udaljen čak 28 bodova od prvaka Barcelone i 25 od drugoplasiranog Reala. Međutim, klub je trebao svježi kapital i svakog ljeta je prodavano nekoliko bitnih igrača. Tako su 2010. godine, između ostalih, prodani David Villa Barceloni za 40 te David Silva Manchester Cityju za 33 milijuna eura. Pod vodstvom novog sportskog direktora Braulia Vasqueza dovođena su pojačanja jeftinija od 10 milijuna eura ili slobodni igrači i buduće nade kao Roberto Soldado, Ricardo Costa, Adil Rami, Tino Costa, Mehmet Topal, Sophiane Feghouli ili Aritz Aduriz. Klub je 2010. na transferima ostvario čisti profit veći od 50 milijuna eura ali je financijsko stanje i dalje bilo kaotično iako je Emery uspio ponoviti 3. mjesto na tablici. U Ligi prvaka momčad je prošla grupu s Manchester Unitedom, Rangersima i Bursasporom ali je ispala od Schalkea u 1/8 finala.

U sezoni 2011/2012 momčad je ispala u grupnoj fazi Lige prvaka završivši na 3. mjestu iza Chelseaja i Bayer Leverkusena. Nastavila je natjecanje u Europskoj ligi gdje je ispala u polufinalu od Atletica. Nakon poraza od 4-2 na Vicente Calderonu Atletico je s 1-0 bolji bio i na Mestalli te je Valencia propustila priliku po drugi put biti u borbi za ovaj trofej. U ligi je bilo nešto više problema nego ranije ali Valencia je ponovila 3. mjesto sa 61 bodom odnosno još jednim dalekim odmakom od vodećeg dvojca. Ipak, odlučeno je da Emery ne dobije novi ugovor te je tako završio svoj četverogodišnji mandat. Postao je drugi trener s najvećim brojem utakmica na klupi kluba nakon legendarnog Alfreda Di Stefana. Baskijski trener je Valenciju vodio u 220 službenih mečeva izborivši 107 pobjeda, 58 remija i 55 poraza.

Na početku sezone 2012/2013 na mjesto trenera je doveden bivši igrač kluba Mauricio Pellegrino. Bez valjanog prethodnog iskustva Pellegrinova Valencia nije bilježila dobre rezultate u ligi pa je argentinski trener smijenjen 1.12.2012. U Ligi prvaka je izboren drugi krug u grupi s Bayernom, BATE Borisovim i Lilleom. Na mjesto trenera do završetka sezone je doveden Ernesto Valverde a momčad se konsolidirala i počela bilježiti bolje rezultate iako u Ligi prvaka u 1/8 finala nije uspjela proći PSG. U dramatičnom posljednjem kolu sezone Valencia je gostovala na Sanchez Pizjuanu kod Seville i za plasman u Ligu prvaka trebala pobjedu. Ipak, s 4 gola Alvara Negreda domaći su slavili 4-3 i Valencia je završila na 5. mjestu. Valverde je odlučio ne produžiti ugovor s klubom. Inače, 5.4.2013. godine Manuel Llorente je podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba jer se urušio plan potpisan s glavnim vjerovnikom, Bankiom, a prema kojem je ta banka trebala preuzeti parcele sadašnje Mestalle i voditi postupak prodaje kluba. 

Novim predsjednikom kluba ranije formirana Fondacija dioničara Valencije izabrala je Amadea Salva. Salvo je obećao neovisnost od Bankie i mogućnost da Fondacija sama izabere novog vlasnika koji će preuzeti njen postotak od oko 70,4% dionica kluba i preuzeti otplatu duga kluba koji je iznosio oko 500 milijuna eura. Salvo je na klupu doveo još jednu od legendi kluba, bivšeg stopera Miroslava Đukića. Klub je, s kadrom upitne kvalitete, bilježio slabašne rezultate i Đukić je smijenjen 16.12.2013. iako je Salvo nekoliko puta ranije izjavljivao da stoji uz njega i uvjeravao kako će ostati na klupi do kraja sezone. S Đukićem je s pozicije sportskog direktora otišao i sportski direktor Braulio Vazquez kojega je zamijenio bivši igrač Francisco Rufete. Đukića je, pak, zamijenio Argentinac Juan Antonio Pizzi koji je također jedno vrijeme bio igrač Valencije. U zimskom prijelaznom roku klub je doveo nekoliko igrača i sve su "karte" bačene na osvajanje Europske lige. Pizzijeva momčad je izbacila Dynamo Kijev u 1/16 finala a zatim Ludogorets u 1/8 finala. U prvom meču 1/4 finala doživljen je krah na gostovanju u Baselu gdje je švicarski prvak slavio s 3-0. Međutim, u uzvratu na Mestalli Valencia je nakon produžetaka uz hat-trick Paca Alcacera bila bolja s 5-0 čime je izborila plasman u polufinale gdje je trebala odmjeriti snage sa Sevillom koju je vodio bivši Valencijin trener Unai Emery. Sevilla je u prvom meču pobijedila 2-0 povevši golom M'Bie iz očitog zaleđa koje slovenski sudac Damir Skomina i njegov pomoćnik nisu vidjeli. Entuzijazam zbog preokreta protiv Basela ispunio je Mestallu u uzvratnom meču i Valencia je nakon samo 26 minuta stvari vratila na početak. Jeremy Mathieu pogodio je za 3-0 u 69. minuti ali je san o ovom trofeju uništio M'Bia golom u četvrtoj minuti sudačke nadoknade. Mestalla je bila u očaju a nije oprostila način proslave ovog gola Unaiu Emeryju. 

Glavna vijest za Valenciju bila je ipak činjenica da je Amadeo Salvo pronašao kupca većine dionica kluba za kojega je garantirao da će izbjeći bankrot kluba te mu donijeti zasluženu uspješnu budućnost. Amadeo Salvo je stekao povjerenje javnosti i kao spasitelja kluba predstavio singapurskog biznismena Petera Lima, iako je Bankia tvrdila da postoje bolje ponude. Salvo i Bankia su jedno vrijeme vodili medijski rat ali je Bankia popustila pred pritiskom javnosti kojoj su Limovi protukandidati predstavljeni kao tvrtke vrlo sumnjivih težnji. Salvo je smatrao da Bankia nema pravo odlučivati tko treba kupiti klub i preuzeti dug već da joj je dovoljno da bude potpisan sporazum o načinu njegove otplate. Fondacija je i službeno Limovu ponudu proglasila najboljom od navodno 7 primljenih i 1.12.2014. godine Limova tvrtka Meriton Holdings Limited je službeno postala većinski vlasnik kluba. 

Lim je, pak, upravljanje klubom započeo još ranije od tog datuma. Tako je singapurski biznismen već početkom 2014. godine kupio prava na dva igrača Benfice, Rodriga Morena i Andrea Gomesa, koje je inkorporirao u klub tijekom ljetnog prijelaznog roka 2014. godine. Na mjesto trenera je doveden manje poznati Nuno Espirito Santo, dotadašnji trener Rio Avea. Amadeo Salvo je u jednom intervjuu izjavio kako je dolazak Nuna na mjesto trenera bio jedan od uvjeta da Lim preuzme klub. 

Najveće pojačanje ljetnog prijelaznog roka bio je Alvaro Negredo, doveden iz Manchester Cityja posljednjeg dana prijelaznog roka. Nuno je pred sobom imao najmlađi kadar lige (prosjek starosti 23,6 godina) koji je vodio neočekivano dobro. Momčad se odlikovala čvrstom obranom dok je napad predvodio izdanak klupske Akademije Paco Alcacer budući da je Negredo svojim učinkom potpuno razočarao. Stoperski dvojac Otamendi-Mustafi je podsjećao na one iz najboljih vremena kluba a uz to su se isticali važnim golovima nakon prekida. Na bekovskim pozicijama isticali su se još jedan klupski "omladinac" Jose Luis Gaya te dotad nepoznati Joao Cancelo koji je u drugi plan "gurnuo" do dolaska Nuna prvotimca Joaoa Pereiru. Navijači se nisu slagali s nekim Nunovim odlukama ali momčad je bilježila sjajne brojke na početku se "uplićući" u vodeći trojac. Na kraju sezone baraž za Ligu prvaka momčadi je donijela pobjeda na gostovanju u Almeriji rezultatom 3-2 a odlučujući pogodak je u 80. minuti postigao Paco Alcacer

Ipak, vrlo brzo nakon završetka sezone Amadeo Salvo je odstupio s mjesta dužnosti izvršnog predsjednika a Francisco Rufete s mjesta sportskog direktora kluba. Inače, klub je službeno na čelu imao prvu predsjednicu u svojoj povijesti Layhoon Chan koja je izazvala gnjev navijača predstavljajući se na konferencijama kao prenositelj poruka Petera Lima. Salvo je klub napustio zbog razmimoilaženja u stavovima s trenerom Nunom kojemu je Lim namijenio ulogu menadžera, kao u engleskoj Premier ligi, ali što u španjolskom nogometu ne postoji. Navijači su smatrali da portugalski superagent Jorge Mendes ima prevelik utjecaj na dovođenje pojačanja budući da je u dobrim odnosima s Nunom jer mu je bivši golman ujedno i prva osoba čiji je agent bio. Stali su na stranu Salva i uoči nove sezone je stvorena negativna atmosfera iako je Liga prvaka izborena pobjedom nad Monacom s ukupnih 4-3 u baražu. 

Navijači su čekali prve neuspjehe da bi tražili da Nuno napusti kluba a Portugalac se u takvoj atmosferi potpuno pogubio te su i u relativno lakoj grupi Lige prvaka sa Zenitom, Gentom i Lyonom bilježili loše rezultate. Kada je doživljen poraz od Seville Nuno je morao napustiti klupu. Ni do danas nije poznato da li je to bila ostavka ili otkaz. Mnogo trenera spominjalo se u svojstvu njegovih nasljednika ali je Peter Lim šokirao javnost birajući Garyja Nevillea, legendu Manchester Uniteda ali dotad tek priznatog sportskog analitičara. Neville nije mogao ostvariti nikakav "pozitivni šok" u momčadi. Da se smiri gnjev navijača ponovno je vraćena funkcija sportskog direktora na koju je imenovan Jesus Garcia Pitarch. Neville je zabilježio očajne brojke: samo 3 pobjede u 16 mečeva te je smijenjen 30.3.2016. kad se momčad počela približavati zoni ispadanja. Do kraja sezone je na mjesto trenera imenovan Pako Ayestaran koji je mjesec dana ranije ušao u Nevilleov stručni stožer. Valencia je završila sezonu na 12. mjestu ali je Ayestaran, na iznenađenje javnosti, ostao na poziciji trenera.

U ljetnom prijelaznom roku 2016. godine činilo se da je Lima prošao entuzijazam zbog kupovine nogometnog kluba što mu je uvijek bila želja iako treba spomenuti da je povećan temeljni kapital kluba. Navijači su već skandirali da ode iz kluba iako to više nije bilo moguće jer je otplata dugova Bankiji započela i njegov odlazak bi značio još jedan kompliciran proces traženja novog kupca koji bi prihvatio i preuzeo Limov ugovor s Bankiom. U ljetnom prijelaznom roku jedan od najboljih nogometaša Andre Gomes je prodan Barceloni da bi potpuni šok i nevjericu izazvao odlazak Paca Alacacera, također u katalonski klub. Alcacera su navijači vidjeli kao igrača koji će čitavu karijeru braniti grb Valencije ali je otišao za novcima i Mijatović je dobio još jednog kolegu "Judu" mada bi gnjev bio još veći da je prodan Realu. Koliki je bio Limov strah od prodaje Alcacera pokazuje i činjenica da je on morao priopćiti kako je odlazak u Barcelonu njegova vlastita želja. Od poznatijih pojačanja došli su tek iskusni argentinski stoper Ezequiel Garay te portugalski nogometni virtuoz Luis Nani. Činilo se da Valencia ima kadar koji može barem izboriti Europsku ligu ali pokazalo se da je ostanak Ayestarana na klupi bio potpuni promašaj. Zamijenio ga je iskusni talijanski stručnjak Cesare Prandelli ali je i sam podnio ostavku ne uspjevši poboljšati rezultate a razočaran činjenicom da u zimskom prijelaznom roku 2017. neće biti blage rekonstrukcije momčadi koju je tražio. Sezonu je još jednom kraju priveo Voro ali se pokazalo da nije trener za duže staze jer je pod njegovom komandom doživljeno nekoliko teških domaćih poraza. Valencia je završila na 12. mjestu a jedina pozitivna vijest je da je netom nakon preuzimanja mjesta trenera Voro u prvu momčad promovirao veznjaka Carlosa Solera, još jednog izdanka Valencijine Akademije.

Kad se već znalo da je sezona 2016/2017 još jedno razočaranje za klub (ponovljeno je 12. mjesto) Lim je shvatio da klub treba promjene u organizaciji i manji osobni te utjecaj Jorgea Mendesa. Napravljena je svojevrsna reorganizacija rukovodstva. Layhoon Chan je zamijenjena novim predsjednikom Anilom Murthyjem a uspostavljena je funkcija generalnog direktora na koju je doveden Mateu Alemany koji se nekoliko godina ranije istaknuo u Mallorci ali je bio bez angažmana. Alemany je dogovorio dolazak Marcelina Garcije Torala na mjesto trenera a Lim se ponovno činio nezainteresiranim za ulaganje većeg kapitala i Alemany je radio po principu "Kupi od onog što zaradiš prodajama". Kadar je "kovan" u skladu s Marcelinovim nogometnim idejama a dosta igrača je dovedeno na posudbe, između ostalih Goncalo Guedes iz PSG-a.

Valencia je u sezonu 2017/2018 ušla iznad svih očekivanja pa je i sam Marcelino isticao da efikasnost mora kad-tad pasti budući da su ostvarivane uvjerljive pobjede. Pojačanja kao što su Kondogbia, Guedes i još na zimu dovedeni Zaza pokazala su se punim pogotcima. Uz to, konačno se "probudio" i 2014. godine dovedeni Rodrigo Moreno koji je u dva natjecanja kombinirano postigao 19 golova. U drugom dijelu prvenstva je uslijedio blagi pad u rezultatima ali Valencia je relativno komotno izborila 4. mjesto i izravan plasman u Ligu prvaka. To je momčadi donijelo više novca te veći prostor za pojačanja unutar Financijskog Fair Playa. 

Lim je ponovno na raspolaganje stavio dosta novca, otkupio Kondogbiu, odbio ponude za Rodriga te osobno vodio pregovore oko kupovine Goncala Guedesa iz PSG-a. Portugalac za kojega je plaćeno između 40 i 45 milijuna eura postao je najskuplje pojačanje kluba. I ostatak kadra je stvaran prema Marcelinovim željama iako je dio navijača ostao razočaran odlukom da Marcelino više ne računa na Simonea Zazu, Talijana koji je došao u teškim trenucima u zimskom prijelaznom roku 2017. godine te postigao 13 golova u prošloj sezoni.

Valencia je uoči sezone 2018/2019 za cilj imala ponovni ulazak u Ligu prvaka jer je navedeno kako samo uzastopni plasmani u najjače klupsko nogometno natjecanje na svijetu mogu jačati momčad iz sezone u sezonu. Ipak, u sezoni 100. rođendana kluba situacija nije bila idealna. Valencia je prvu ligašku pobjedu zabilježila tek u 7. kolu a bodovni zaostatak za pozicijama koje vode u Ligu prvaka rano je postao dvoznamenkast. Ispadanje iz grupne faze Lige prvaka nadoknađeno je dobrim izdanjima u Europskoj ligi, a ulaskom u 2019. godinu klub se počeo podizati na tablici i uspješno preskakati protivnike u Kupu Kralja. Posebno se pamti eliminacija Getafea u 1/4 finala nakon što je Valencia nakon poraza od 1-0 u Madridu na Mestalli slavila s 3-1 uz dva gola Rodriga u sudačkoj nadoknadi. U polufinalu je izbačen Betis te krajem veljače/februara osiguralo finale ovog natjecanja protiv Barcelone. U ligi se broj remija relativno rano popeo na brojku 16 ali srećom i zaustavio jer su uslijedili bolji rezultati koji su momčadi omogućili da u napetom foto-finišu uoči zadnjeg kola odlučuje sama o svojoj sudbini. U gostima je savladan Valladolid i Valencia je, teže nego se očekivalo, s 2 boda ispred Getafea ponovno osigurala plasman u Ligu prvaka. U posljednjoj utakmici sezone, finalu Kupa Kralja igranom 25.5.2019. na Benito Villamarinu u Sevilli, Valencia je sjajnom taktičkom igrom uz veliko zalaganje igrača s 2-1 savladala Barcelonu i uzela osmi trofej u ovom natjecanju. Bio je to prvi trofej u Marcelinovoj trenerskoj karijeri i razlog za dva dana velikog slavlja u cijelom gradu. Godina stotog rođendana tako se pretvorila u najuspješniju od 2004. godine, vjerojatno najuspješnije godine klupske povijesti.

Što se tiče nastavka gradnje Nove Mestalle klub je pronašao kupca parcela na kojima se nalazi sadašnja Mestalla i nastoji, koliko je to moguće, promijeniti megalomanski Solerov projekt, kako bi gradnja Nove Mestalle uz možda pokojeg sponzora što prije mogla biti nastavljena. Plan je da Valencia na novi stadion preseli od sezone 2023/2024.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Utorak, 19 Ožujak 2019 10:46

Sto godina Valencijine povijesti (2. dio)

Written by

Nastavljamo gdje smo jučer stali...... 

U ljeto 1982. godine Španjolska je bila domaćin Svjetskog prvenstva i neke utakmice su igrane i na stadionu Luis Casanova koji je u svrhu održavanja SP-a preuređen i moderniziran ali radovi su klubu donijeli trošak koji se odrazio na prijelazni rok. Jedini igrač Valencije u španjolskom dresu bio je veznjak Enrique Saura.

Mario Kempes se nakon jedne sezone vratio u momčad jer River Plate nije uspio u potpunosti isplatiti njegov transfer a navijači su ga dočekali "raširenih ruku". Međutim, kolika je financijska kriza prikazuje činjenica da je jedino pojačanje bio napadač Idigoras doveden iz Real Sociedada i sezona 1982/1983 bila je jedna od najdramatičnijih u povijesti kluba. Na klupi je ostao Manolo Mestre. Počelo je ponovno izvanredno. Na Nou Campu je, u debiju Maradone za Barcelonu, Valencia slavila s 2-1 ali uslijedili su loši rezultati toliko da je Mestre već u listopadu/oktobru smijenjen a na klupu doveden jugoslavenski trener Miljan Miljanić. Momčad je i dalje bila "neregularna" vremenom idući prema zoni ispadanja. Na vrhuncu financijske i sportske krize Jose Ramos Costa je podnio ostavku a na mjesto predsjednika na skupštini kluba u veljači/februaru 1983. izabran je Vicente Tormo. Šest kola prije kraja Miljanić je smijenjen a na klupu doveden Koldo Aguirre. Ipak, Valencia nije pronalazila dobre rezultate i zadnje kolo igrano 1.5.1983. je dočekala u zoni ispadanja s malim šansama za opstanak. Na Stadionu Luis Casanova je pod imperativom pobjede dočekala Real Madrid koji se borio za titulu a ujedno je trebala poraze Racinga, Las Palmasa i Celte. Međutim, nemoguće se dogodilo. Sva tri rivala u borbi za opstanak su poražena a Real je savladan golom braniča Miguela Tendilla. Ova pobjeda je Valenciji dala opstanak a Athletic Bilbau titulu prvaka. 

Posljednja Kempesova sezona u klubu obilježena je brojnim prodajama u ljetnom prijelaznom roku. Otišli su Solsona, Felman, Arnesen, Idigoras i Welzl. Dovedena su jeftinija pojačanja i u momčad uvedeno nekoliko igrača iz B momčadi, kao što je Fernando Gomez Colomer (rođen 1965. ; dolje na slici). Na klupu je doveden domaći čovjek Paquito i početak je ponovno bio dobar . U trećem kolu se pamti pobjeda na Santiago Bernabeuu golom Kempesa te je nakon 7 kola Valencia bila na vrhu tablice ali poslije je počeo pad i nakon 22 kola momčad je bila 14. Paquito je smijenjen a na klupu doveden bivši legendarni igrač Roberto Gil (rođen 1938. godine) koji je skoro cijelu karijeru (1959.-1971.) proveo u klubu. Gil se na početku osramotio ispadanjem od CD Castille, filijale Real Madrida, u kupu ali je uspio ostvariti dobre rezultate u ligi i momčad je završila na 12. mjestu. Nakon ove sezone Kempes je otišao iz kluba.

Posljedice nadogradnje stadiona Luis Casanova su se osjetile i dalje i klub je imao dug od milijardu i 600 milijuna pezeta. Vicente Tormo je ponovno prodao nekoliko bitnih igrača i u prvu momčad promovirao čak 5-6 igrača iz B momčadi iako je učinjena skupa kupovina (60 milijuna pezeta) urugvajskog napadača Wilmara Cabrere iz kolumbijskog kluba Millonarios. I u sezoni 1984/1985 na klupi je sjedio Roberto Gil, kako zbog činjenice da je domaći čovjek, tako i zbog činjenice da si skupljeg stručnjaka klub nije mogao platiti. Momčad je na početku bila iznenađenje sezone jer je nakon 12 kola bila na 2. mjestu ali je vremenom padala da bi u zadnjih devet kola ostvarila samo jednu pobjedu, tri remija i pet poraza te sezonu završila na 9. mjestu. 

Međutim, najgore je tek trebalo doći. Bez mogućnosti dovođenja pojačanja klub je tražio sponzora i prvo ime na dresu Valencije biila je regionalna banka Caja de Ahorros de Valencia. U prvu momčad je opet inkorporirano nekoliko igrača među njima stoper Fernando Giner i bek Salvador Gonzalez Voro. Trener momčadi je bio Oscar Ruben Valdez, Argentinac sa španjolskim državljanstvom. Sezona je obilježena s nekoliko ponižavajućih poraza kao što su po 5-0 kod Real Madrida i Atletica te čak 6-0 kod Real Sociedada i, opet, 0-3 kući od Reala. Valdez je smijenjen s mjesta trenera a nesreća je bila i činjenica da su dugoročnije ozljede imali važni igrači Roberto Fernandez, sadašnji sportski direktor Barcelone, i Fernando Gomez. Na mjesto trenera je po treći i posljednji put došao Alfredo Di Stefano koji je u prethodna dva mandata klubu donio najprije titulu prvaka a zatim Kup pobjednika kupova. Ovog puta ni Di Stefano nije mogao podići beskrvnu momčad naviklu na poraze. U 12 kola koliko je bio na klupi Di Stefano je upisao samo tri pobjede, sve tri prilično kasno. Da bi sama odlučivala o svojoj sudbini u predzadnjem kolu Valencia je trebala čudo i pobjedu na Nou Campu ali je "pregažena" s 3-0. Dan poslije je igran meč između Cadiza, prve momčadi "iznad crte", i Betisa koji nije imao motiva jer je ranije izborio opstanak. Valencia je za održavanje nade u opstanak trebala pobjedu Betisa ali je odigrano 0-0. Tog 13.4.1986. Valencia je prvi put ispala iz Primere. Iako je u svojoj povijesti u njoj igrala 4 sezone, prve tri su, podsjetimo, bile jer je momčadi trebalo neko vrijeme da se iz regionalnih okvira podigne do Primere ali jedino ispadanje iz Primere se dogodilo u sezoni 1985/1986. Vicente Tormo je podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba.

Novim predsjednikom kluba izabran je Arturo Tuzon koji je zatekao stanje od 2 milijarde i 200 milijuna pezeta duga s hipotekama na stadionu i svim klupskim nekretninama. Tuzon se stoga sa svojim upravnim odborom okrenuo politici štednje i projektu promocije kluba kao zajedničkog dobra svih Valencianista. Naišao je na masovnu potporu te je zabilježen porast pretplate na sezonske ulaznice sa 16000 na 30000. Tuzon je dopustio Di Stefanu da odluči o svom mandatu ali stručnjak nije želio "pobjeći" te je usprkos nekoliko ponuda prihvatio misiju povratka u Primeru. Roberto Fernandez je prodan Barceloni za 100 milijuna pezeta dok je Miguel Tendillo prije prodaje odbio produžiti ugovor s klubom pa je kao slobodan igrač otišao u Murciju. Nekoliko igrača je "objesilo kopačke o klin" a doveden je tek najbolji strijelac prethodne sezone Segunde Pedro Alcañiz iz Castellona i skoro sve je bilo na lokalnim igračima koji su ostali u klubu kao što su Arias, Voro, Gomez, Giner, Revert, Sixto ili Fenoll. Sezona 1986/1987 je bila netipična za španjolski nogomet jer su u ligi s 18 momčadi najprije igrana 34 kola a zatim još 10 između prvih šest momčadi. Momčad je prvi krug prvenstva završila na vrhu a u drugom krugu je bila još uvjerljivija. Play-off od 10 kola je bio nešto kompliciraniji ali na stadionu Luis Casanova je izboreno svih 5 pobjeda a povratak u Primeru je osiguran pobjedom nad Recreativom iz Huelve 2-0 u noći 30.5.1987. Golove za pobjedu su postigli Javier Subirats i Quique Sanchez Flores, Madriđanin koji je u klub došao 1984. sa 19 godine te ostao punih 10 sezona. 

Momčad se u Primeri natjecala s gotovo istim kadrom a dobra ekonomska politika predsjednika Tuzona davala je svoje plodove. Sezona 1987/1988 bila je prva sezona Primere s ukupno 20 klubova. Di Stefano je ostao voditi momčad ali je u ožujku 1988. smijenjen nakon što je momčad ušla u crni niz koji ju je iz komforne sredine "vukao" prema zoni ispadanja. Na klupu se ponovno vratio Roberto Gil te sezonu priveo kraju bez većih problema završivši na 14. mjestu. U ovoj sezoni je za klub debitirao mladi branič Francisco Paco Camarasa koji je cijelu karijeru proveo u klubu.

Navijači su ostali privrženi klubu iako su se osjećali "zakinutim" budući da je klub malo davao "zauzvrat". Tuzon je za sezonu 1988/1989 na klupu doveo Victora Esparraga koji je u prethodnoj sezoni s Cadizom ostvario najbolji rezultat ikad u Primeri - 12. mjesto. Od igrača je jedino zvučnije pojačanje bio Eloy Olaya. Victor Esparrago je, ponovno bez pojačanja, u momčadi bez velikih zvijezda stvorio dobar timski duh i sezonu 1988/1989 Valencia je završila na 3. mjestu što joj je donijelo povratak u europska natjecanja. Fernando Gomez bio je najbolji strijelac momčadi i već je postao zvijezda španjolskog nogometa. Kapetan momčadi bio je već spominjani Ricardo Arias a obranu je držao zajedno s Bossiom, Vorom, Camarasom i Ginerom. Golman Jose Manuel Ochotorena je bio šesti Valencijin golman u povijesti koji je dobio Trofeo Zamora. Inače, Ochotorena je trenutno trener golmana u Valenciji čijem se stručnom stožeru pridružio ubrzo nakon završetka karijere 1998. godine. Ipak, od 2004. do 2007. je bio u stručnom stožeru Rafe Beniteza u Liverpoolu ali je od 2007. do danas trener golmana u klubu.

Sezona 1989/1990 pokazala je da uspjeh iz prethodne sezone nije bio slučajnost. Klub je nastavio ekonomski oporavak što je dopustilo dovođenje nekoliko pojačanja među kojima je bio i bugarski napadač Lubo Penev. No, sezona nije počela dobro. U 1. kolu je u Valenciji s 3-1 slavio Atletico da bi u 3. kolu Valencia s 6-2 bila poražena na Santiago Bernabeuu. Nakon 3 kola s 1 bodom pesimizam je zavladao među navijačima ali potom je uslijedio niz od 15 kola bez poraza. U čitavom drugom krugu pretrpljena su 2 poraza i momčad je postala viceprvak iza nedodirljivog Reala. I u kupu je konačno naopravljen bolji rezultat jer je momčad došla do polufinala a kad se činilo da će ući u finale Ronald Koeman je na Nou Campu izveo savršen slobodan udarac koji je "Šišmiše" ostavio bez novog finala. U Kupu UEFA momčad je ispala u drugom krugu od Porta.

Važan datum u povijesti kluba je 21.9.1990. kada je CD Mestalla, poštujući direktivu UEFA-e, promijenila naziv u Valencia CF B ili Valencia CF Mestalla. 

Sezona 1990/1991 je započeta optimizmom među navijačima zasnovanim na 3.i 2. mjestu iz prethodne dvije sezone. Smatralo se da je Esparrago napravio momčad koja se može boriti za naslov prvaka. Veliku podjelu među navijačima izazvao je povratak Roberta Fernandeza u klub. Iako produkt domaće nogometne škole izazvao je veliki gnjev navijača zbog prelaska u Barcelonu kad je klub ispao u Segundu iako su neki smatrali kako je to bio jedini igrač čijom prodajom je klub mogao zaraditi nešto novca a istovremeno ne izgubiti na kvaliteti u misiji povratka u Primeru. Sezona je bila strahovito neregularna. Momčad je nakon 10. kola bila na 18. mjestu da bi nakon toga počela napredak i četiri kola prije kraja bila 4. Na kraju je momčad završila na 7. mjestu i tako ostala bez plasmana u Europu. U Kupu UEFA je najprije grčki Iraklis izbačen nakon mnogo patnje i produžetaka da bi u drugoj rundi bolja bila Roma. Nakon pune tri sezone Esparrago se rastao s klubom.

Za sezonu 1991/1992 na klupu je doveden nizozemski stručnjak Guus Hiddink. Kao pojačanja su, između ostalih, dovedeni Brazilac Leonardo iz Sao Paula i Rommel Fernandez. Najbolji strijelci momčadi su ponovno bili Fernando Gomez i Lubo Penev a momčad je bez većih padova završila na solidnom 4. mjestu. Usred sezone, 19.2.1992., konačno je otvoren trening centar u Paterni, tada jedan od najboljih u cijeloj Europi. Valencia je tako dobila pravi trening centar na površini od 180 000 četvornih metara sa 13 nogometnih terena, dovoljno prostora za istovremene treninge svih momčadi kluba. Klub je započeo politiku dovođenja mladih igrača iz cijelog svijeta. Podsjetimo, zemljišta u Paterni je još 1974. godine kupio tadašnji predsjednik Francisco Ros Casares.

U sezoni 1992/1993 Guus Hiddink je nastavio voditi momčad bez velikih rezultatskih kriza i ponovljeno je 4. mjesto. Dojam je bio kako se s obzirom na jačinu kadra momčad mogla boriti za nešto više. U Kupu UEFA momčad je ispala već u prvom krugu natjecanja od talijanskog Napolia koji je tada vodio Claudio Ranieri. Već u prvoj utakmici na stadionu Luis Casanova doživljen je težak poraz od 1-5 a Valencianisti su u narednih nekoliko godina teško mogli zaboraviti ime napadača Daniela Fonsece koji je postigao svih pet golova za talijansku momčad. Važna stvar za ovu sezonu je da je debitantski nastup za klub u predzadnjem kolu u Cadizu imao 19-ogodišnji veznjak Gaizka Mendieta koji je u klubu bio od 1992. do 2001. godine, s tim da je prve dvije sezone bio upisan u B momčad. Sezona će ostati upamćena i po prijateljskom meču protiv PSV-a koji je odigran u čast Mariu Kempesu koji je sezonu ranije završio karijeru u Austriji. 

Prije sezone 1993/1994 klub je doveo relativno nepoznatog Crnogorca Predraga Mijatovića a treću sezonu na klupi je započeo Guus Hiddink. Momčad je nakon tri kola imala maksimalan učinak i izbila na vrh ali sve se promijenilo katastrofalnim porazom u Njemačkoj od Karlsruhera rezultatom 7-0 nakon što je Valencia na stadionu Luis Casanova slavila s 3-1. Katastrofalnom porazu u Njemačkoj "dodana" su i dva poraza u ligi te je Guus Hiddink smijenjen. Ubrzo je ostavku na mjesto predsjednika kluba u osmoj sezoni svog mandata podnio Arturo Tuzon. Hiddinkova zamjena Paco Real je u mjesec dana bezuspješno pokušavao podignuti momčad i u klub je kao novi trener doveden Urugvajac Hector Nuñez koji je kao pomoćnika izabrao Maria Kempesa. Momčad se malo poboljšala a od početka druge polovice sezone se znalo da momčad ostaje bez Lube Peneva zbog raka testisa. 

Na izborima za predsjednika kluba 9.3.1994. pobijedio je Francisco 'Paco' Roig (rođen 1939. godine) koji je brzo smijenio Nuñeza i uspio uvjeriti Guusa Hiddinka da ponovno vodi momčad. Nizozemski trener je uspio poboljšati rezultate ali Valencia je završila na 7. mjestu i ostala bez plasmana u europska natjecanja. Kao važnu anegdotu ovog natjecanja treba istaknuti činjenicu da je u zadnjem kolu odigravši 0-0 na Riazoru Valencia spriječila Deportivo da dođe do povijesnog prvog naslova prvaka Španjolska. Golman Jose Luis Gonzalez je obranio penal srpskom braniču Miroslavu Đukiću i titula prvaka je po četvrti put zaredom otišla u Barcelonu.

Roig je za sezonu 1994/1995 na mjesto trenera doveo Carlosa Alberta Parreiru koji je u ljeto 1994. godine Brazil odveo do nove titule prvaka svijeta. Dovođenjem Salenka, Mazinha, Engonge, Romera, Poyatosa i Maquede stvorena je respektabilna momčad. Ipak, rezultati su bili ispod očekivanja, Parreira je smijenjen tri kola prije kraja i Valencia je sezonu završila na tužnom 10. mjestu. Kompenzacija za loše rezultate u ligi stigla je u kupu. Izbacivani su Real Madrid, Mallorca i Albacete. Upravo je nakon 1-1 u prvom meču na Mestalli Parreira otpušten ali je Valencia slavila 2-1 u Albaceteu i tako izborila finale protiv Deportiva koji se po prvi put kvalificirao u finale. Ka stadionu Santiago Bernabeu se uputilo oko 40 000 entuzijastičnih navijača. Ovo finale je poznato kao "finale vode" jer je tijekom cijelog dana u Madridu padala kiša i uvjeti za igru su bili na granici. Deportivo je poveo a Mijatović donio izjednačenje na gotovo jedini mogući način: iz slobodnog udarca, da bi meč u 79. minuti pri 1-1 bio prekinut. U preostalih 11 minuta igranih tri dana kasnije Deportivo je poveo nakon manje od 2 minute golom glavom Alfreda Santaelene nakon lošeg izlaska Andonia Zubizarrete. Vremena za izjednačenje i produžetke nije bilo i Valencia je poražena. Važno je spomenuti, kako ste vidjeli u tekstu, da je 6.11.1994. stadion Valencije, po želji i dozvoli tada 85-ogodišnjeg Luisa Casanove, ponovno službeno vratio ime Mestalla iako ga navijači zapravo tako nikad nisu prestali zvati usprkos zahvalnosti prema najuspješnijem predsjedniku u povijesti kluba. 

U sezoni 1995/1996 klub je nakon više od 60 godina vratio crne šorceve i bijele dresove kao glavnu garnituru momčadi a na klupu je doveden iskusni Luis Aragones (1938.-2014.), izbornik Španjolske pri osvajanju Europskog prvenstva 2008. godine. Klub su napustili povijesni igrači kao Fernando Giner, Lubo Penev i Roberto Fernandez te golman Jose Manuel Sempere koji je, iako uglavnom rezerva, čitavu karijeru proveo u Valenciji. Sezona je počela ispod očekivanja i s dosta upitnika ali momčad se vremenom činila jačom a u drugom krugu prvenstva je uzela najviše bodova. U završnici prvenstva se počela opasno približavati Barceloni i Atleticu. Barcelona je na Mestalli poražena s 4-1 nakon čega je ostala "ošamućena" za nastavak utrke dok je Valencia svoju kandidaturu za titulu istaknula pobjedom na Vicente Calderonu s 2-3 uz dva gola Predraga Mijatovića koji je ovu sezonu završio s 28 golova. Uoči zadnjeg kola Valencia je imala teoretsku šansu da uzme naslov ali problem je bio što je Atletico odlučivao sam o sebi a na Vicente Calderonu je dočekao već ispali Albacete. Atletico je pobijedio 2-0 a Valencia, koja je pratila razvoj događaja u Madridu, u Vigu odigrala 1-1 primivši gol za poravnanje u 90. minuti. Valencia je ponovno zaustavljena na korak od uspjeha, kao i u kupu sezonu prije.

Ljeto 1996. godine zabilježeno je jednim od najkontroverznijih transfera u povijesti kluba. Real Madrid je za milijardu i 250 milijuna pezeta platio otkupnu klauzulu Peđe Mijatovića koji je uvjeravao navijače da nije želio otići ali je ubrzo potom izjavio kako je u Real došao kako bi mogao osvajati trofeje što ga je učinilo jednim od najomraženijih igrača u povijesti kluba. I danas je nazivan "Judom" kako to navijači čine sa svim igračima koji za novcima odu u navodno veći klub. Odlazak Mijatovića Roig je pokušao nadoknaditi dovođenjem tada 30-ogodišnjeg Brazilca Romaria iz Flamenga. Romario je bio priznata zvijezda svjetskog nogometa i osvajač titule SP-a 1994. godine a Valencia mu je dala plaću od 3,6 milijuna dolara po sezoni. Međutim njegov dolazak nije bio po ukusu Aragonesa i nakon tog transfera je ponudio ostavku ali ju je Roig odbio. Još su dovedeni Rus Valeriy Karpin za kojega je Real Sociedadu plaćena klauzula od milijardu pezeta, zatim napadačI Gabriel Moya iz Seville, Goran Vlaović iz Padove te relativno anonimni Argentinac Claudio Lopez iz tamošnjeg Racinga. Lopez je na početku igrao slabo i bio predmet sprdanja među navijačima ali postao je jedna od najvećih legendi kluba u kojem se zadržao do 2000. godine. Sezona je počela s dva poraza i lošim odnosom Aragonesa i Romaria što je uzrokovalo lošu atmosferu u svlačionici. Romario je ostao van spiska pozvanih igrača za meč Kupa UEFA protiv Bayerna i zabilježena je velika svađa između njega i Aragonesa u trening centru (slika dolje). 

Bayern je iznenađujuće na Mestalli poražen s 3-0 golovima Engonge, Claudia Lopeza i Moye. Problemi s Romariom su nastavljeni i Roig je stao uz Aragonesa te Romaria posudio Flamengu. U ligi su bilježeni slabašni rezultati a u Kupu UEFA je nakon Bayerna eliminirana i Slavia. U prvom meču 1/8 finala je u prvom meču s 3-1 savladan Bešiktaš ali je u ligi momčad nakon 13 kola bila na 11. mjestu i Aragones je podnio ostavku koja je prihvaćena. Na klupu je doveden Argentinac Jorge Valdano ali momčad je nastavila sa slabašnom igrom usprkos pojačanjima na zimu. Momčad je u Kupu UEFA ispala od Schalkea u 1/4 finala dok je sezonu završila na 10. mjestu.

Valdano je na ljeto molio Roiga za slobodnim rukama pri rekonstrukciji momčadi. Otišlo je čak 15 igrača a poseban slučaj je činjenica da je šestero njih prešlo u Mallorcu. Smatralo se da je Valdano doveo nedisciplinirane (Ariel Ortega, Saib, Marcelinho Carioca, povratak Romaria...) i zahrđale igrače (Carboni, Đukić, Angloma). Na početku je momčad djelovala kaotično, Romario se ozlijedio na meču Trofeo Naranja i sezona je otvorena s tri poraza. Valdano je na meču na stadionu El Sardinero u Santanderu u momčad uvrstio 5 stranaca (dozvoljena bila 4) i momčad je igrala s igračem manje. Roig je izgubio živce i Valencia je već u 4. kolu imala novog trenera, Talijana Claudia Ranieria. Ranieri je bio trener potpuno drukčije filozofije od Valdana bazirajući igru momčadi na obrani a ne opterećujući se posjedom lopte. Ova promjena je bila teško izvodiva "u hodu", kontranapadi nisu uspijevali i Valencia se nakon 14. kola i poraza od Salamance na Mestalli nalazila na opasnom 17. mjestu. Na toj utakmici navijači su uzvikivali "Paco, vete ya!" (Paco, odlazi!) i on je 2.12.1997. podnio ostavku. Njegovu dužnost je preuzeo dotadašnji potpredsjednik Pedro Cortes a novi potpredsjednik je bio Jaime Orti, kasnije omiljeni predsjednik kluba. Ubrzo se tražilo i uručenje otkaza Ranieriu ali je nakon 1-1 na Anoeti dobio još malo vremena. Odluka se pokazala dobrom jer je do kraja godine zabilježen niz od tri pobjede. Ranieri se u zimskom prijelaznom roku "riješio" Marcelinha Carioce, Romaria i Saiba a u klub je iz Galatasaraya doveden rumunjski napadač Adrien Ilie. 1998. godina je počela nevjerojatnim preokretom na Nou Campu u nešto više od 20 minuta. Nakon 3-0 domaćih Valencia je preokrenula golovima Morigia, Claudia Lopeza (2 gola) i Ariela Ortege. Nakon toga je na Mestalli demoliran Racing sa 6-1 a šesta uzastopna pobjeda ostvarena je na Santiago Bernabeuu golovima Mendiete i Iliea. Momčad se činila potpuno drukčijom ali nije mogla nastaviti u najvišem ritmu i završila je na 9. mjestu koje je donijelo tadašnji Intertoto kup, svojevrsne kvalifikacije za Kup UEFA. Ilie i Lopez su bili najbolji strijelci s po 12 golova a Argentinac se pokazao nevjerojatno snalažljivim u kontrama na koje se Ranieri često oslanjao.

Na kraju desetljeća u sezoni 1998/1999 Valencia je osvojila šesti naslov pobjednika Kupa Kralja demolirajući u finalu u Sevilli s 3-0 madridski Atletico. Dva gola je postigao Claudio Lopez a jedan Gaizka Mendieta. U ligi je momčad završila na 4. mjestu što joj je dalo prvi plasman u modernu Ligu prvaka. Prije početka nove sezone momčad je osvojila i španjolski Superkup pobjedivši u dvomeču tadašnjeg prvaka Barcelonu. Na Mestalli je Valencia slavila 1-0 golom Claudia Lopeza u 86. minuti dok je u urnebesnom meču na Nou Campu bilo 3-3. Barcelona je tri puta vodila a Valencia relativno brzo tri puta izjednačavala. Kada je u 65. minuti, 3 minute nakon gola Kluiverta, Farinos izjednačio na 3-3 Katalonci su izgubili svaku nadu da mogu dobiti s 2 razlike i Valencia je predvođena novim trenerom, Argentincem Hectorom Cuperom, uzela Superkup.

Početak novog tisućljeća donio je Valenciji velike uspjehe. Pod Cuperovim vodstvom formirala se čvrsta momčad jaka na svim poljima nogometne igre. Već se u grupnoj fazi vidjelo kako Valencia može biti jedno od ugodnijih iznenađenja sezone. Valencia je, uz po 3 pobjede i remija, s 12 bodova završila ispred Bayerna, Rangersa i PSV-a. Nakon toga su u drugom krugu "Šišmiši" bili na 2. mjestu svoje grupe iza Manchestera a ispred Fiorentine i Bordeauxa. To joj je za protivnika u četvrtfinalu donijelo talijanski Lazio koji je izbačen s ukupnih 5-3 (na Mestalli 5-2). Posebno se pamti trijumf nad Barcelonom u polufinalu. Valencia je opet s ukupnih 5-3 (na Mestalli 4-1) izbacila Barcelonu ali je u velikom finalu u Parizu bila nemoćna protiv Reala koji je slavio s 3-0 golovima Morientesa, McManamana i Raula. U ligi su "Šišmiši" završili na 3. mjestu što joj je donijelo još jednu ulaznicu u Ligu prvaka.

U sezoni 2000/2001 Valencia je ponovno došla do finala Lige prvaka koje se igralo u Milanu protiv Bayerna. Valencia je povela već u 3. minuti golom Gaizke Mendiete ali je početkom nastavka, u 50. minuti, izjednačio kapetan bavarske momčadi Stefan Effenberg. Otišlo se sve do izvođenja penala gdje je nakon 5 izvedenih penala bilo 3-3. U šestoj seriji za Nijemce je pogodio Lizarazu a za Valenciju Kily Gonzalez. U sedmoj seriji finale je riješeno jer je nakon gola Linkea šut za Valenciju promašio argentinski branič Mauricio Pellegrino. Finale će ostati upamćeno po slici na kojoj njemački golman Oliver Kahn tješi uplakanog kolegu Santiaga Cañizaresa. U ligi je Valencia završila na 5. mjestu iako je imala isto bodova kao Barcelona. Odlučila je gol-razlika. Iako se ispostavilo da je Cuper na kraju osvojio samo španjolski superkup, vrlo je cijenjen trener među navijačima Valencije jer se finala Lige prvaka ne zaboravljaju a postoji i misao da je on udario temelje pobjedničke momčadi za novog trenera.

A novi trener, doveden u ljeto 2001. godine po zagovoru novog predsjednika Jaimea Ortia (1947.-2017.; dolje na slici), bio je dotad relativno anonimni Rafael Benitez. U momčadi je imao iskusne igrače kao što su Cañizares, Carboni, Đukić, Angloma, Ayala te nadolazeće Albeldu, Baraju, Vicentea, Aimara i Angula. Benitez je stvorio odličnu atmosferu u klubu, čvrstu obranu i pretrpljeno je samo 5 poraza a najbolji strijelac je bio centralni veznjak Ruben Baraja sa 7 golova. Mestalla je cijele sezone sanjala titulu, bila gotovo uvijek puna, igrači su se osjećali ugodno na svom travnjaku. Valencia je sezonu 2001/2002 završila na vrhu sa 7 bodova više od drugoplasiranog Deportiva a ključna je činjenica da je u 38 kola primljeno svega 27 golova. Tako je titula vraćena u Valenciju nakon čak 31 godine i četvrte titule osvojene pod vodstvom Alfreda Di Stefana. 

U sezoni 2002/2003 Valencia nije uspjela podignuti efikasnost a obrana nije mogla ponoviti nivo iz prošle sezone. Svoj danak ostavilo je i igranje na tri fronta. U Ligi prvaka momčad je ostavila dobar dojam. U prvom krugu u grupi je bila uvjerljiva i završila na 1. mjestu ispred Basela, Liverpoola i Spartaka. U drugom krugu Valencia je također bila 1. u grupi ali na dramatičan način. U posljednjem kolu je na Mestalli trebala pobjedu nad Arsenalom i ona je ostvarena rezultatom 2-1 a zbog činjenice da je u Rimu meč Roma-Ajax završio bez pobjednika obje momčadi su prošle dalje ali Valencia kao prvoplasirana. U 1/4 finala protivnik je bio talijanski Inter. Na Giusseppe Meazzi Inter je slavio s 1-0 što je stavilo Valenciju pred težak zadatak na Mestalli. Valencia je izborila Pirovu pobjedu od 2-1 te je ispala u toj fazi natjecanja. 

Sezona 2003/2004 smatra se najuspješnijom u povijesti kluba. Konačno je osvojena dupla titula, iako ne u ligi i kupu istovremeno već u ligi i Kupu UEFA. U ovoj sezoni Benitez je znatno poboljšao igru momčadi u ofenzivi a mečevi u Kupu UEFA, zbog manje brojnosti i manje kvalitetnih rivala, nisu zahtijevali napor kao oni u Ligi prvaka. Stvoren je širi kadar bez pravog vođe, odnosno igrača od kojeg se najviše očekuje. Sve se gradilo na timskoj igri s čvrstom obranom i probojnim krilima. Valencia je i u ovu sezonu ušla bez opterećenja jer su sve oči javnosti bile usmjerene na tzv. Los Galacticose odnosno madridski Real koji je branio naslov prvaka a momčad je "natrpao" zvijezdama kao što su Beckham, Figo, Zidane ili Ronaldo.

Valencia je na Mestalli u 5. kolu savladala "Los Galacticose" s 2-0 i istaknula svoju kandidaturu za povratak naslova. Momčad je u odnosu na prethodne dvije sezone značajno podigla svoju efikasnost. Iako je opasnost po protivnička vrata dolazila "sa svih strana" Miguel Angel Ferrer poznatiji kao Mista je bio najbolji strijelac momčadi. Postigao je 19 golova u ligi. Pomoć mu je pružao brazilski napadač Ricardo Oliveira a s krila su "prijetili" Francisco Rufete i Vicente Rodriguez dok je u formaciji 4-2-3-1 ulogu polušpica imao Argentinac Pablo Aimar. U sezoni 2003/2004 Valencia je ponovila odličan obrambeni učinak i samo 27 primljenih golova dok je napadački napredak bio sjajan. Nakon 51 gola u šampionskoj sezoni 2001/2002 pa 56 u sezoni 2002/2003 Valencia je u ligi u sezoni 2003/2004 postigla čak 71 gol, samo 1 manje od Reala koji je završio tek na 4. mjestu. U Kupu UEFA Valencia je išla gore-dolje. Tako je u prvoj rundi nakon razočaravajućih 0-0 na Mestalli uvjerljivom pobjedom od 4-0 u gostima izbačen izraelski Maccabi Haifa. Zatim je bilo manje problema s Bešiktašom (ukupno 5-2) ali drugi turski klub Genclebirligi je izbačen tek nakon produžetaka na Mestalli. U 1/4 finala je s pobjedama po 2-1 eliminiran Bordeaux a polufinale je donijelo dvomeč s regionalnim rivalom Villarrealom. Nakon 0-0 na El Madrigalu na ispunjenoj Mestalli Mista je zabio u 16. minuti iz penala i do kraja se rezultat nije mijenjao. U finalu su "Šišmiši" u švedskom Goteborgu igrali protiv Marseillea koji je izbacio Newcastle. Valencia je došla do vodstva u najboljem trenutku, u 45. minuti, golom Vicentea iz penala. U 58. minuti Mista je povećao na 2-0 i Valencia je uzela prvi i zasad jedini Kup UEFA, natjecanje koje UEFA priznaje kao prethodnicu Europskoj ligi.

Nakon sezone 2003/2004 uslijedio je odlazak Rafe Beniteza iz kluba. Orti je doveo bivšeg trenera Claudia Ranieria koji je stvorio momčad po svom ukusu. Dovedeno je dosta Talijana a klub je 27.8.2014. u Monacu pobjedom od 2-1 nad tadašnjim prvakom Europe Portom osvojio Superkup Europe. Golove za Valenciju su postigli Baraja i Di Vaio a utješni pogodak za Porto Quaresma. Bio je to drugi Valencijin Superkup Europe budući da je prvi, kako smo pisali, osvojen 1980. godine. 

Vratit ćemo se na Benitezov odlazak. Glavnim razlogom za to se navode razmimoilaženja u stavovima s Manuelom Llorentom, tadašnjim generalnim direktorom koji je jedno vrijeme imao dobre poteze kao što je bilo odbijanje prodaje stopera Ayale Real Madridu. Ipak, među dioničarima se stvorio blok koji je htio preuzeti vrh kluba pa je tako krajem godine Orti napustio mjesto predsjednika. Na mjesto predsjednika je došao najmoćniji dioničar, tamošnji građevinski magnat Juan Bautista Soler

 

Nastavit će se...

 

Ponedjeljak, 18 Ožujak 2019 15:34

Sto godina Valencijine povijesti (1. dio)

Written by

Valencia Club de Futbol danas obilježava sto godina svog postojanja. Vlada Valencijske Zajednice, grad i klub, svi u svojim nadležnostima, su organizirali veliku proslavu koja je izazvala emocije svima koji su živi svjedoci dijela povijesti ovoga kluba bilo kao igrači, bivši igrači ili navijači. Ceremonije prisjećanja na legendarne ličnosti koje više nisu među nama su, također, tijekom prethodnog vremena održavane pa se klub ove sezone prisjećao velikih imena koja su nosila dres kluba i dala doprinos osvajanju trofeja koji danas čine njegovu kolekciju.

Odakle početi? Valjda od osnivanja. Klub je nakon prethodnog dogovora na današnji dan, 18.3.1919., osnovala grupa mladih entuzijasta i ljudi koji su nakon  više neuspješno osnovanih momčadi odlučili ujediniti snage kako bi stvorili momčad kakvu treći najveći grad Španjolske (sam grad prema popisu iz prošle godine ima 790 000 stanovnika) zaslužuje. Prvi predsjednik bio je Octavio Augusto Milego Diaz navodno izabran u nekadašnjem baru "Torino" čistom srećom odnosno izborom održanim bacanjem novčića u kojemu mu je "protukandidat" bio Gonzalo Medina. Njih dvojica su stavljena u izbor od strane uže grupe osnivača. Legendarni bar se navodno nalazio na jednom od područja koje danas zauzima tzv. Plaza del Ayuntamiento gdje se trenutno nalazi gradska vijećnica. U spomen tome u pod jednom od hodnika ugrađena je i spomen ploča nazvana "KM. 0" što indicira mjesto od kojeg se broje kilometri, zapravo simbolični povijesni početak razvoja kluba.

Iako je Diaz službeno izabran za predsjednika Gonzalo Medina (dolje na slici) je bio iz aristokratskog dijela grada i on je zapravo vodio klub pa je zanimljiva i činjenica da je nakon njegova osnivanja bio toliko zaposlen da je morao odgoditi svoje vjenčanje kako bi riješio pitanje kupovine zemljišta na kojemu će momčad kluba igrati svoje utakmice. Navodno je polje Algiros, koje se nalazilo blizu današnje Mestalle, koštalo Medinu 100 pesosa, što tada nije bio mal iznos, a nakon njegove kupovine trebao se posvetiti izgradnji stadiona. Službeno je stadion Algiros otvoren 7.12.1919. i imao je kapacitet primiti 8000 gledatelja. Valencia je mogla započeti igrati, počevši od nanižih kategorija a to je bila tzv. regionalna liga.

Kako je prvi put postala regionalni prvak u sezoni 1922/1923, nakon manje od 4 godine postojanja, Valencia je po prvi put stekla pravo sudjelovanja u jednom nacionalnom natjecanju: Kupu Kralja 1923. godine. To joj je donijelo veliki broj navijača i potrebu osnivanja novog stadiona. Nazvan je Mestalla po imenu jednog od osam tadašnjih gradskih jaraka. Kapacitet Mestalle otvorene 20.5.1923. godine je najprije bio 14000 a zatim koju godinu poslije 17000 gledatelja. 

Nakon što je tri godine u nizu bila regionalni prvak Valencia je dobila pravo nastupa u Segundi u kojoj je igrala tri sezone da bi 29.3.1931. godine izborila plasman u Primeru, elitni razred. Prve sezone u Primeri nisu bile lake ali klub je uspio zadržati status prvoligaša a u svom prvom finalu kupa klub je poražen 2-1 od Real Madrida na stadionu Montjuic u Barceloni.

Valencia je, prelazeći put od regionalnog kluba, osim uvodne tri sezone samo jednom "pala" u drugu ligu, a sve ostale godine svog postojanja igrala je u Primeri. Tijekom građanskog rata u Španjolskoj (1936.-1939.) nacionalno prvenstvo nije igrano te je klub igrao utakmice na regionalnom nivou a nastavak igranja na nacionalnom nivou donio je klubu prve uspjehe.

Sve se veže za Luisa Casanovu, čovjeka koji je funkciju predsjednika kluba obnašao gotovo dvadeset godina, od 1940. do 1959. godine. Najtrofejniji je predsjednik kluba jer je za njegova mandata osvojeno čak 7 titula. Prva od njih je Kup Kralja osvojen 29.6.1941. protiv Española (bivši naziv sadašnjeg Espanyola) na više nepostojećem stadionu Chamartin (bivši stadion Reala) u Madridu. Uspjeh se slavio u cijelom gradu a bio je samo početak procvata kluba vođenim tzv. električnim napadom. Epi, Amadeo, Mundo, Asensi i Gorostiza su imena koja se i danas napamet znaju u Valenciji iako je malo živih svjedoka vremena. 

Što se tiče nastavka Primere klub je pravio proboj do vrha španjolskog nogometa. U sezoni 1939/1940 je osvojeno 8. mjesto, sezonu poslije, u kojoj je osvojen kup, 3. da bi prva titula prvaka Španjolske bila osvojena u sezoni 1941/1942. Titula je osvojena dva kola prije kraja a najbolji strijelac sezone bio je Edmundo Suarez de Tabanco poznatiji kao Mundo (1916.-1978.) koji je postigao 27 golova dok je Ignacio Eizaguirre (1920.-2013.) dobio tzv. Trofeo Zamora kao golman koji je primio najmanje golova. 

U sezoni 1943/1944, ponovno dva kola prije kraja, a na svoj 25. rođendan Valencia je osvojila drugi trofej prvaka Španjolske. Scenarij kao preslikan iz sezone 1941/1942. Mundo je ponovno s 27 golova bio najbolji strijelac lige a Eizaguirre golman s najmanje primljenih golova. Te sezone je Valencia imala priliku da prvi put osvoji dva trofeja u jednoj sezoni ali u finalu kupa su poraženi od Athletic Bilbaoa na Montjuicu u Barceloni.

1944. godine je inače osnovana CD Mestalla, filijala prve momčadi, koja je imala "atomski" napredak i 1952. godine je izborila plasman u Primeru postajući prva B momčad kojoj je to u španjolskom nogometu uspjelo. Kako je to dotad bilo nepredvidivo, samim time i nezabranjeno, Luis Casanova je džentlmenski odlučio kako će CD Mestalla ostati u Segundi kako ne bi trebala igrati protiv matične momčadi. 

Valencia je 1945. i 1946. godine gubila finala kupa od Reala i Athletica, oba na Montjuicu, tako da je stadion u Barceloni bio "uklet" za Valenciju jer je 4 od 5 izborenih finala izgubila a sva 4 su bila igrana na nekadašnjem Espanyolovom stadionu. Ipak, gorak okus poraza u finalima kupa "oprala" je treća titula prvaka Španjolske osvojena 1947. godine. Prvenstvo u sezoni 1946/1947 bilo je jedno od najizjednačenijih u povijesti Primere i Valencia je kući dočekala Sporting Gijon ali je ishod meča bio u ovisnosti s rezultatima na drugim stadionima. Ipak, sreća je bila naklonjena "Šišmišima" i osvojena je treća liga. Te sezone je u momčadi debitirao mladi Antonio Puchades koji će postati jedna od najvećih legendi kluba.

U tom trenutku se nije moglo pretpostaviti da će na novu titulu prvaka Španjolske Valencia čekati čak 24 godine, tim više što je iduće sezone Valencia na vrhu bila dva kola prije kraja ali je u predzadnjem kolu u izravnom duelu poražena od Barcelone pa ponovno nije ovisila sama o sebi. Ovog puta joj se rezultati nisu poklopili i titula prvaka u sezoni 1947/1948 je otišla u Barcelonu. I naredne sezone Valencia je završila na 2. mjestu iza Barcelone.

Na kraju sezone se igrao prvi Kup Eva Duarte kojega Španjolski Nogometni Savez priznaje kao prethodnika sadašnjem Superkupu. Takmaci su bili prvak i pobjednik kupa iz prethodne sezone. Valencia je s 3-1 poražena od Real Madrida. U sezoni 1948/1949 Valencia je ponovno završila na 2. mjestu s 2 boda manje od Barcelone ali je osvojila kup pobjedivši Bilbao 1-0. Taj trofej donio joj je pravo natjecanja u Kupu Eva Duarte, čiji je termin odigravanja sad promijenjen (listopad/oktobar 1949.) u kojemu je momčad koju je tad vodio Jacinto Quincoces sa 7-4 na stadionu Metropolitano (tadašnji stadion Atletica) u Madridu pobijedila Barcelonu.

Odlascima Gorostize 1946., Epia 1949., Munda 1950. i Amadea 1951. godine završeno je razdoblje Valencijinog električnog napada i klub je započeo svoj pad. Mundo se prema službenim podacima smatra najboljim strijelcem u povijesti kluba. Ovaj Baskijac je u dresu Valencije postigao 269 golova u 287 utakmica, od toga 195 u Primeri. 

Valencijin pad nije bio strahovit ali činjenica je da se momčad od sezone 1954/1955 zaključno sa sezonom 1969/1970, dakle čak 16 sezona, više nije pojavljivala u top 3 lige. Bile su to godine dominacije Real Madrida (11 titula) s tek ponekim "uplitanjem" Bilbaoa (1), Barcelone i Atletica (po 2 puta). 

50-e godine su započele s remodelacijom Mestalle koja je s proširenjem kapaciteta na 40 000 mjesta dobila naziv Gran Mestalla. Valencia je izgubila finale kupa 1952. godine nakon produžetaka od Barcelone iako se finale igralo na Valencijinom "stadionu talismanu" Chamartinu u Madridu. 

Klub je prvog igrača van Španjolske potpisao 1953. godine. Bio je to Nizozemac Faas Wilkes (1923.-2006.). Došao je u Valenciju s 31 godinom iz Torina a u dvije sezone provedene u klubu punio je tribine Mestalle zbog svojih sjajnih driblinga i prodora. U sezoni 1953/1954 Valencia je došla do novog finala kupa, i tada je prozvana "kup momčadi". U finalu protiv Barcelone, ponovno na Chamartinu, pobijedila je s čak 3-0. Proslava pobjede u ovom finalu "iznjedrila" je jednu od najpoznatijih slika u 50-im godinama španjolskog nogometa s golmanom Quiqueom (Enrique Martin Navarro) na prečki jednih od vrata stadiona. Inače, Quique je umro 2016. godine u 91. godini života.

Nakon tri osrednje sezone koje su potom uslijedile Eduardo Cubells, bivši igrač i jedan od miljenika navijača, te također bivši trener, koji je tada obavljao funkciju koju bismo mogli nazvati sportskim direktorom kluba, se uputio u Brazil u potrazi za pojačanjima. Valencia je navodno bila blizu dovođenja tada 17-ogodišnjeg Pelea ali je Cubells u klub odlučio dovesti Machada i Waltera. Međutim, ako je išta obilježilo 1957. godinu u Valenciji kao gradu to je u dva dana, 13. i 14.10., nastala prirodna katastrofa prelijeva rijeke Turije iz svog korita koja je odnijela najmanje 81 ljudski život. Ova katastrofa je za mnoge podijelila noviju povijest grada u dva razdoblje budući da je nakon toga donesen i plan mijenjanja njenog toka. Što se tiče kluba, utakmice na Gran Mestalli nisu mogle biti igrane sve do sredine 12. mjeseca ali je sezona završena bez problema po opstanak te je Ricardo Alos skupa sa slavnim Alfredom Di Stefanom u dresu Reala bio najbolji strijelac sezone sa 19 golova. 

1959. godina je važna za povijest kluba jer je, najprije u ožujku/martu, kopačke o klin "objesio" tada 32-ogodišnji Antonio Puchades, jedan od rijetkih slavnih igrača koji je cijelu karijeru proveo u klubu, a zatim i što je klub nakon 19 godina napustio najtrofejniji predsjednik Luis Casanova. Iste godine ga je skupština kluba imenovala počasnim predsjednikom a tada je i odigran prvi Trofeo Naranja, tada natjecanje zamišljeno kao podloga za predstavljanje igrača i stvaranje pozitivne atmosfere uoči nove sezone. U prvom izdanju su uz Valenciju igrali Peleov Santos i milanski Inter. Santos je osvojio prvi Trofeo Naranja zbog bolje gol razlike.

60-e godine su započele s Vicenteom Iborrom Gilom kao predsjednikom kluba i pod tamom tragedije koju je 21.6.1961. predstavljala smrt brazilskog napadača Waltera Marciana u prometnoj nesreći. Vicente Iborra Gil se iz zdravstvenih razloga povukao s mjesta predsjednika kluba a zamijenio ga je Julio de Miguel. U tom razdoblju u klub je doveden brazilski napadač Waldo Machado, jedan od najboljih napadača u povijesti kluba, a klub je po prvi put sudjelovao u jednom europskom natjecanju. Bio je to Kup velesajamskih gradova, koji je igran od 1955. do 1971. godine. Valencia ga je osvojila u svom prvom učešću, u sezoni 1961/1962, pobjeđujući u dvomečima do finala Nottingham, Lausanneu, Inter i MTK. U finalu se susrela s Barcelonom ali je zbog Svjetskog prvenstva dvomeč pomjeren sve do rujna/septembra 1962. Ipak, Valencia je na Mestalli 8.9.1962. slavila s povijesnih 6-2 dok je u uzvratu bilo 1-1. 

Valencia je naredne sezone ponovno razočarala u ligi ali je uspjela obraniti naslov pobjednika Kupa velesajamskih gradova. Tada je u finalu u dva meča savladan zagrebački Dinamo. U Zagrebu je bilo 2-1 za Valenciju a na Mestalli 2-0. Valencia je nastavila bivati nešto dalje od vrha španjolskog prvenstva a na klupu su često sjedali i bivši legendarni igrači. Tako je u sezoni 1963/1964 legendarni Mundo klub iz borbe za opstanak podigao do 6. mjesta dok se pamti kako je u 1/16 finala kupa izbačena Mestalla što je zanimljiva povijesna činjenica. 

U sezoni 1964/1965 Valencia je ponovno stigla blizu trofeja pobjednika Kupa velesajamskih gradova ali ovaj put je u finalu, u kojem se igrala jedna utakmica na neutralnom terenu, konkretno na Nou Campu, poražena s minimalnih 2-1 od Zaragoze. Utakmica se pamti po navodno lošem suđenju Portugalca Joaquima Fernandesa de Camposa koji je poništio jedan gol Valencije, propustio joj dosuditi penal nakon prekršaja nad Guillotom te, na kraju, nije uopće dodao ni minute sudačke nadoknade. 

Naredna sezona donijela je pravu katastrofu ispadanjem u prvom krugu Kupa velesajamskih gradova od belgijskog Royal FC-a iz Liegea. U naredne dvije sezone prva faza je prođena ali je momčad u 1/8 finala ispadala od Leedsa. Klub je promijenio svoju strategiju u poslovanju i oslonio se na mlađe igrače tako da su 1965. i 1966. godine u momčadi debitirale klupske legende Pep Claramunt i Juan Cruz Sol

U sezoni 1966/1967 je osvojen četvrti kup u povijesti pobjedom 2-1 nad Bilbaom na Santiago Bernabeuu u Madridu. Te sezone je Valencia na neki način ušla u povijest lige jer je njen napadač, Brazilac Waldo, postao prvi Brazilac koji je uzeo Trofeo Pinchichi, odnosno trofej najboljeg strijelca lige. Waldo je postigao 24 gola. Osvajanje kupa omogućilo je klubu sudjelovanje u Kupu pobjednika kupova naredne sezone ali je momčad, nakon eliminacije Steaue, ispala u 1/4 finala od Bayerna. 

U sezoni 1968/1969, u kojoj je klub slavio pedeseti rođendan, klub je želio značajan uspjeh ali da će sezona biti prilično diskretna vidjelo se već nakon njenog početka. Poslije samo 5 kola Mundo je dobio otkaz a momčad je preuzeo Jose Iglesias 'Joseito'. On je kapetanom imenovao mladog Juana Cruz Sola ali je u ligi maksimum bilo 5. mjesto dok je u kupu momčad ispala od Elchea u 1/4 finala. U Kupu velesajamskih gradova nastavljeno je s lošim rezultatima i u prvom krugu je momčad eliminirana od Sportinga.

U ljeto 1969. godine na prijedlog predsjednika kluba Julia de Miguela Mestalla mijenja naziv u Estadio Luis Casanova u čast bivšeg predsjednika, tada 60-ogodišnjeg Luisa Casanove koji je još uvijek bio živ. Casanova je, naime, umro 1999. godine i samo po njegovoj želji stadionu je vraćeno ime Mestalla.

Usprkos slabašnoj sezoni Joseito je dobio novu sezonu ugovora kako bi imao na raspolaganju cijelo ljeto da pripremi momčad. Ipak, kao i Mundo kojeg je sezonu ranije naslijedio smijenjen je nakon pet kola. Valencia je do kraja sezone promijenila još dva trenera ali je stigla do finala kupa no u Barceloni je s 3-1 poražena od Reala. Inače, u travnju/aprilu 1970. godine u tijeku oba natjecanja predsjednik kluba objavio je kako će trener momčadi u idućoj sezoni biti Alfredo Di Stefano (1926.-2014.; na slici dolje), Argentinac koji se pamti kao jedna od najvećih igračkih legendi madridskog Reala. 

Di Stefano je na klupu Valencije stigao osvojivši titulu prvaka Argentine s Boca Juniorsima. Dao je momčadi pobjednički i borbeni duh sličan onome iz epohe kada je sam bio igrač. Svi su napadali i svi su se branili. Di Stefanovo razdoblje je započelo odlascima legendi kao što su Waldo i Guillot te dolascima Oscara Rubena Valdeza, Carlosa Pellicera, Miguela Adorna i Joaquina Sierre Valleja 'Quina'.

Momčad je na početku sezone 1970/1971 ispala u drugom krugu posljednjeg izdanja Kupa velesajamskih gradova od belgijskog Beverena ali je u ligi napravila veliko iznenađenje i nakon 24 godine osvojila naslov prvaka Španjolske, svoj četvrti u povijesti. Valencia nije najbolje otvorila sezonu ali je u drugom krugu upisala niz od nekoliko uzastopnih pobjeda te je do 1. mjesta po prvi put u sezoni došla u predzadnjem kolu. U zadnjem kolu je ovisila sama o sebi dok su preostala dva aspiranta na naslov, Atletico i Barcelona, istovremeno igrali međusobni dvoboj. Valencia je gostovala kod Espanyola i poražena je 1-0 ali je sudbina htjela da u Madridu bude 1-1 tako da kiks nije ostavio posljedice i Valencia je slavila svoju četvrtu titulu prvaka. Time je ujedno prekinuta 10-ogodišnja dominacija madridskih klubova (Real 8 titula, Atletico 2).

U 30 kola sezone momčad je imala gol-razliku 41:19 a asturijski golman Abelardo je Trofeo Zamora uzeo zahvaljujući povijesnoj obrani koju su činili Sol, Anibal, Anton i Tatono. U kupu su redom 'izbacivani' Mallorca, Betis, Malaga i Sevilla ali ni ova prilika za duplu krunu nije iskorištena. U finalu kupa Barcelona je 4.7.1971. na stadionu Santiago Bernabeu pobijedila s 4-3 nakon produžetaka u još jednom meču u kojem Valencia smatra da je oštećena lošim suđenjem. 

Titula prvaka dozvolila je Valenciji prvo sudjelovanje u Kupu prvaka, takmičenju koje je prethodnica današnjoj Ligi prvaka. U prvom krugu je izbačen slabašni Union Luxemburg da bi zatim uslijedio dvomeč protiv prvaka Jugoslavije, splitskog Hajduka. Valencia je nakon 0-0 kući prošla zahvaljujući golovima u gostima jer je u Splitu bilo 1-1. Međutim, u 1/8 finala bolji je bio mađarski Ujpest. Liga je započela ispod očekivanog nivoa ali se momčad ponovno tijekom sezone dizala i uoči zadnjeg kola došla do 2. mjesta sa šansom da osvoji titulu ako Real kući kiksa protiv Seville. Međutim, Real je slavio 4-1 i Valencia je iduće sezone igrala Kup UEFA, započet upravo u sezoni kad je Valencia zaigrala Kup prvaka. Kup je donio Valenciji treći uzastopni neuspjeh, kao što se već događalo 1944., 1945. i 1946. godine. Nakon dva uzastopna poraza od Barcelone (1969/1970, 1970/1971) u sezoni 1971/1972 Valencia je nakon eliminacije Reala u napetom dvomeču polufinala poražena u finalu od Atletica rezultatom 2-1.

U sezoni 1972/1973 momčad je ispala iz Kupa UEFA od Crvene Zvezde i igrala je slabašno, ispod očekivanja u ligi. Završila je sezonu na 6. mjestu te je tako po prvi put nakon 1961. godine ostala bez plasmana u neko europsko natjecanje. Julio de Miguel je nakon 12 godina podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba a na skupštini je za njegovu zamjenu izabran Francisco Ros Casares. U klub su dovedena dva respektabilna strana pojačanja: Kurt Jara i Salif Keita. Početak sezone je bio dobar, momčad je u jednom trenutku preuzela i vodstvo ali je uslijedio pad i na kraju sezone Valencia je završila na 10. mjestu što je bio najgori plasman u posljednjih 16 sezona. 

Očekivala se ostavka Di Stefana ali klub mu je dao podršku i novu priliku. Trener je pak krivio medije za pritisak koji su nametnuli momčadi i ambijent koji je stvoren oko kluba. "Osjetilo" se da je kraj blizu i Di Stefano je smijenjen nakon ispadanja od Las Palmasa u drugom krugu kupa. Bio je to kraj njegovog prvog trenerskog mandata u Valenciji. Dvije sezone su bile odlične a preostale dvije za zaborav.

Važno mjesto u povijesti kluba ima 18.1.1974. kada je Francisco Ros Casares odlučio kupiti nekoliko zemljišta u mjestu Paterna, oko 5 kilometara od grada, kako bi ih pretvorio u moderni trening centar. Inače, umjesto Di Stefana na klupu je doveden Milovan Ćirić, čovjek koji je bilježio uspjehe u jugoslavenskom nogometu, bio i izbornik reprezentacije, ali nije poznavao španjolski nogomet. Nije dugo trebalo da Ros Casares ponovno bude obasut kritikama a Ćirić nije uspio zaključiti ni sezonu. Eliminiran u kupu od Gijona te nakon poraza od 5-2 smijenjen je da bi sezonu priveo kraju njegov sunarodnjak Dragan Milošević. 

U ljeto 1975. Ros Casares je donio odluku da Milošević dobije priliku voditi momčad u novoj sezoni te je zbog toga i ranijih sportskih neuspjeha, osim navijača, imao sve više protivnika u klubu a vrhunac je bila prodaja Juana Cruza Sola Realu za 30 milijuna pezeta (oko 450 000 američkih dolara). To je tada postala najveća prodaja u povijesti kluba. Strasti su se nastojale smiriti dovođenjem nizozemskog napadača Johnnyja Repa iz tada aktualnog prvaka Europe Ajaxa ali rezultati su ponovno bili loši. Milošević je smijenjen a Ros Casares je podnio ostavku. Na klupu je postavljen dotadašnji trener B momčadi Manolo Mestre. Bila je to još jedna sezona za zaborav.

Najbitnije stvari događale su se nakon odlaska Ros Casaresa kada je grupa Valencianista odlučila da mjesto predsjednika preuzme Jose Ramos Costa koji je na mjesto sportskog direktora postavio bivšeg igrača i bivšeg trenera Bernandina Pereza Pasieguita (1925.-2002.) koji je bio zaslužan za jednu od najvećih kupovina u povijesti kluba: onu legendarnog argentinskog napadača, 22-ogodišnjeg Maria Alberta Kempesa koji je iz Rosaria doveden za 500 000 dolara što je tada bila najskuplja prodaja igrača iz jednog argentinskog kluba. 

Tog se ljeta stvarala baza za buduće uspjehe jer su dovedeni još Lobo Diarte, Angel Castellanos i Jose Carrete dok je u prvu momčad promoviran Ricardo Arias (na slici lijevo) koji je, igrajući na poziciji stopera od 1976. do 1992., postao jedna od najvećih legendi kluba.

Kempes je već u prvoj sezoni pokazao koliko je kvalitetan napadač. Postigao je 24 gola i tako postao peti najbolji strijelac lige u povijesti Primere koji nosi dres Valencije. Međutim, usprkos tom učinku sezona nije bila dobra i momčad je završila na 7. mjestu te još jednom ostala bez plasmana u Europu. Trener Herberto Herrera je smijenjen nakon 23 kola i Manolo Mestre je još jednom priveo sezonu kraju. Nizozemski napadač Rep je platio iznos definiran za raskid ugovora i čak je prije kraja sezone napustio klub. Ljudi su i dalje bili podijeljeni oko kupovine zemljišta u Paterni koje je ostalo netaknuto ali se, pokazalo je vrijeme, ispostavilo najboljim potezom Rosa Casaresa. 

Za sezonu 1977/1978 klub je na klupu doveo iskusnog francuskog trenera Marcela Dominga. Manolo Mestre mu je bio pomoćni trener, Javier Subirats je iz B momčadi premješten u prvu a Kempes je nastavio dominaciju. Popularni "Matador" je postigao 28 golova, Valencia završila na 4. mjestu i nakon šest sezona apstinencije izborila povratak u europska natjecanja.

Mario Kempes je postao zvijezda svjetskog nogometa i najveća nada svoje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1978. godine koje se održavalo upravo u Argentini. Argentina je otišla do kraja a Kempes je postigao 6 golova, 2 od 3 u pobjedi nad Nizozemskom u finalu. Međutim, iznad svega ostao je čovjek, zahvalan, dostupan i ponizan, posvećen Valenciji usprkos ponudama brojnih drugih klubova. Valencia je donijela odluku da dio predsezone odigra u Argentini jer je postojala velika želja ljudi u Argentini da vide čovjeka koji im je donio prvu titulu svjetskog prvaka u povijesti.

U sezoni 1978/1979 Valencia nije uspjela ostvariti značajniji rezultat u Kupu UEFA ispavši u 1/8 finala od West Bromwicha dok je u ligi nedostajao "pravi" Kempes. Argentinac je ove sezone postigao samo 12 golova. Marcel Domingo je smijenjen sredinom sezone a na klupu je sjeo sam sportski direktor Pasieguito. Momčad je pažnju usmjerila na kup u kojem je došla do finala u kojem je na Vicente Calderonu igrala protiv Reala koji je nekoliko tjedana ranije obranio naslov prvaka. Valencia je igrala u "senyera" dresovima i s 2 gola Kempesa došla do petog naslova pobjednika kupa koji se slavio na ulicama grada. 

Pasieguito se ipak vratio na poziciju sportskog direktora a na mjesto trenera vratio legendarnog Alfreda Di Stefana. To je predstavljalo izvjesno iznenađenje ali navijači su osjećali zahvalnost prema treneru koji im je donio 4. naslov prvaka i vjerovali su kako može momčad s Kempesom pretvoriti u pobjedniču. Ipak, rezultati u ligi i kupu su bili ispod očekivanja no osvojen je tadašnji Kup pobjednika kupova. Valencia je u polufinalu kući poražena s 2-1 od Nantesa ali je u uzvratu slavila sa spektakularnih 4-0. U finalu igranom 14.5.1980. na stadionu Heysel u Bruxellesu protivnik je bio engleski Arsenal. Bila je to tvrda utakmica bez puno prilika i otišlo se sve do izvođenja penala. Kad je Kempes promašio prvi šut trofej se za navijače činio dalekim ali golman Valencije Carlos Santiago Pereira je brzo stvari vratio na početak i nakon pet penala bilo je 4-4. Za Valenciju je potom pogodio Ricardo Arias a Pereira je obranio šut Grahama Rixa i postao heroj večeri i novog trofeja u Valencijinoj kolekciji.

Bio je to Di Stefanov drugi trofej na klupi kluba ali odlučio je napustiti mjesto trenera. Tako je Pasieguito započeo svoj treći mandat na klupi kluba. Ljeto je donijelo prodaju njemačkog veznjaka Rainera Bonhofa i navijačko raspoloženje je ponovno bilo zabrinjavajuće. Međutim, sezona je počela spektakularno. S 3-0 je savladana Barcelona na Nou Campu a s 2-1 Real Madrid na stadionu Luis Casanova. Ipak, ubrzo je uslijedilo ispadanje od Carl Zeiss Jene iz Istočne Njemačke u Kupu pobjednika kupova, uz tešku ozljedu ramena Maria Kempesa, i sezona je ušla u "oluju" a Kempesova karijera počela ići silaznom putanjom. U takvom ambijentu se igrao dvomeč Superkupa Europe, natjecanja koje je na suprotne strane u dvomeču stavilo pobjednike Kupa prvaka i Kupa pobjednika kupova. Rival je bio engleski Nottingham koji je u prvom meču kao domaćin bio bolji i slavio s 2-1. Gol za nadu dao je Argentinac Dario Felman. Stadion Luis Casanova je bio pun a atmosfera pred uzvrat jedna od nikad zabilježenih dosad. Valencia je nakon prvog poluvremena bez golova trebala jedan gol za pobjedu i trofej. U 51. minuti gol je postigao Fernando Morena spremivši u mrežu odbijenu loptu nakon što je prečku pogodio Enrique Saura. Tako je osvojen drugi trofej s Paseiguitom na klupi.

Tijekom sezone 1980/1981 Valencia je igrala bez konstantnosti ali je završila na 4. mjestu a klub je, tada se još moglo, u ožujku/martu 1981. godine, tri kola prije kraja, Kempesa prodao Riveru za 300 milijuna pezeta. "Matador" nije bio u željenoj formi i situacija je postala tako tužna da je dobivao zvižduke sa tribina. 

Bez Morene i Kempesa sezona 1981/1982 je bila prijelazna. Pasieguito je podnio ostavku sredinom sezone a Manolo Mestre je ponovno preuzeo mjesto trenera. U kupu se momčad obrukala ispadanjem od Gijona dok je u Kupu UEFA stigla do 1/4 finala gdje je ispala od kasnijeg pobjednika ovog natjecanja, švedskog Goteborga.

 

 

 

Ponedjeljak, 15 Svibanj 2017 12:25

Pet ključnih ideja Marcelinove nogometne filozofije

Written by

Dolazak Marcelina Garcie Torala u Valenciju otvorio je brojne analize njegove trenerske filozofije i nagađanja kako će voditi zahtjevni projekt kao što je Valencia Petera Lima. Tijekom svoje karijere izgradio je vrlo definiran nogometni stil čija se primjena očekuje i za mandata u Valenciji. Zbog toga je nedavno u emisiji "El Club" na popularnoj televiziji beIN Sports emitiran prilog u kojemu se, uz adekvatne snimke njegovih izjava iz prošlosti, prikazuje njegov trenerski karakter.

Tako se Marcelinovim ključnim idejama smatraju:

1. Formacija 4-4-2

Momčadi koje je Marcelino dosad vodio karakterizirala je formacija 4-4-2. Rijetko je vršio blaže varijacije, ponukan uglavnom izostancima određenih igrača. Asturijac je predan toj formaciji jer smatra da najbolje omogućuje zauzimanje prostora. "Svaka formacija ima svoje dobre i loše strane ali 4-4-2 ravnomjerno raspoređuje igru i zahtijeva manje specifičnosti kod igrača. Druge formacije zahtijevaju vrlo specifične igrače za određene pozicije." - rekao je jednom Marcelino. Prema tome, veliko će iznenađenje biti ne bude li Valencia igrala 4-4-2.

2. Uvijek s dva napadača

Druga karakteristika Marcelinovih momčadi je formiranje para komplementarnih, odnosno napadača koji se dopunjuju. "Igranje s dva napadača pretpostavlja nešto nepovoljniji položaj za momčad u sredini terena ali stvaraju se situacije 'dva na dva' protiv obrane suparnika. Sada se povećava broj momčadi koje igraju s tri centralna braniča ali svejedno su danas navikli igrati protiv jednog napadača. Dva napadača su za njih nove situacije koje im otvaraju sumnje i nesigurnosti."- smatra Marcelino.

3. Čvrsta obrana s mislima prema naprijed

Marcelino Garcia Toral je navikao graditi vrlo dobro koordinirane a prilično visoko postavljene posljednje linije svojih momčadi s "njuhom" za igru prema naprijed i brz početak izgradnje napada poslije oduzimanja lopti. "Ne sviđa mi se braniti previše blizu svojih vrata. Volim koristiti oduzete lopte za početak brzih napada i traženje mogućnosti kontranapada. Što je manje protivničkih igrača iza lopte veće su mogućnosti kreiranja opasnosti. Volim nogomet u kojem stvaramo opasnosti više nego protivnici što podrazumijeva veći posjed lopte ali s bržim dodavanjima."- izjavio je Marcelino.

4. Politika vlastitih nogometnih škola

U posljednje vrijeme Valencia sve više vjeruje u izdanke svojih nogometnih škola a ohrabrenje za nastavak te politike su Carlos Soler i Toni Lato koji su bili rijetke svjetle točke ove sezone. Marcelino vjeruje u tu politiku i zagovaratelj je jačanja vlastitih nogometnih škola. "Protekom vremena sve je manje igrača momčadi proizvedenih u vlastitoj školi. Athletic je iznimka. Villarreal je također imao mnogo igrača iz svoje akademije. Vjerujem da ako neka momčad 'proizvede' mnogo igrača iz svog pogona nastaje identifikacija igrača s bojama dresa koji nosi. Vjerujem da momčadi koje vjeruju u svoje nogometne škole imaju velike šanse za postizanje uspjeha."- rekao je.

5. Jaka obrana

Jedna od glavnih Marcelinovih želja u timovima koje vodi je stvaranje jakih obrana. Nedozvoljavanje prilika protivniku Marcelinov je ideal. "Za mene igrati dobro znači ne dozvoliti da ti protivnik stvara šanse. Sviđa mi se oduzimanje lopti u kojemu si uspješan ovisno o kvalitetama obrane i poslije toga stvaranje napada korištenjem prostora koji se otvorio ali više volim napadati uz korektno kruženje lopte i osvajanje prostora i poslije, kada dođemo u posljednju trećinu terena, ubrzanje svega, počevši od dodavanja. Nije problem ni ako treba uraditi 10, 12 ili 15 dodavanja. Ali ako se u osmom ili devetom dodavanju otvori prostor za napredak onda ga treba pokušati iskoristiti a ne držati loptu, učiniti povratni pas ili vratiti unatrag."

Izvor: El Desmarque

Petak, 12 Svibanj 2017 23:14

Marcelino, idealan karakter za Valenciju

Written by

Marcelino Garcia Toral nije jednostavan lik, osoba prema kojoj se može ostati indiferentan. Tko ga ima voli ga, tko ne teško podnosi. Može se činiti kao šala ali Valencia je kao momčad trebala trenera kao što je Marcelino, sposobnog izdržati pritisak, zaštititi svoje, stati na "prvu crtu" i ući u "bitke". Brojne godine na trenerskim klupama raznih klubova stvorile su razne polemike s drugim trenerima ili klubovima. Uvijek fizički u samokontroli, ovaj je trener ušao u mnoge verbalne sukobe koji su, svaki u svoje vrijeme, izazivali pažnju. Prisjetit ćemo se nekih.

1. Sukob s Agapitom

Odlazak Marcelina iz Zaragoze, koju je 2009. vratio u Primeru, nije bio lagan. Njegov odnos sa tadašnjim predsjednikom kluba Agapitom Iglesiasom došao je do maksimalnih tenzija nakon što ga je ovaj optužio da je izazvao kaos na jednom susretu s udruženjima klupskih navijača. "Želio je otići na velika vrata kada su njegovi rezultati bili katastrofalni. On je izazvao kaos. Rekao mi je da nije sposoban izvući momčad naprijed ali nije želio podnijeti ostavku kako bi pokupio svu plaću iz ugovora."- rekao je Agapito.

2. Nezalijevani travnjak na Mestalli 

Na prvenstvenoj utakmici protiv Valencije na Mestalli (0-0) u sezoni 2014/2015 pojavila se kontroverza oko zalijevanja travnjaka. Marcelino je smatrao da travnjak uoči meča uopće nije bio zalijevan i to nije prešutio ite je na konferenciji po završetku meča rekao: "Bit će da su im se slomile prskalice. To što travnjak nije bio zaliven je razlog za zadovoljstvo jer znači da smo zaslužili respekt.". Nuno je odgovorio: "Ne gubim vrijeme plačući."

3. Suci i Athletic

Marcelinov odnos s baskijskom momčadi nikad nije bio dobar nakon jedne eliminacije iz kupa dok je vodio Racing. Tako je na konferenciji za novinare nakon jednog meča s Betisom izjavio: "Ono što ja znam je da suci prečesto nagrađuju Athletic.".

4. Navijači Seville

"Želite da sam sretan ako mi majku zovu kujom?". Fraza je to koju je Marcelino izrekao u sali za konferenciju nakon meča protiv Seville na Sanchez Pizjuanu kad se žalio na uvrede s tribina. Razlog za bijes navijača Seville bio je način proslave gola Vietta kada je Marcelino pretrčao dvadesetak metara uz aut-liniju. 

5. Nadmudrivanje s Kloppom

Nakon poraza u uzvratu polufinala Europske lige i ispadanja od Liverpoola na Anfieldu i verbalnog sukoba s Kloppom oko trenerskog prostora kojim se tko smije kretati Marcelino je na konferenciji za novinare rekao: "Ne bih želio biti kao Klopp u pobjedama". Klopp je odgovorio "Ne bih želio biti kao Marcelino ni jedne sekunde."

6. Uvrede Martina Prese

Predsjednik Rayo Vallecana Martin Presa uključio se 'đonom' u polemike oko kontroverznog susreta Sporting Gijon-Villarreal (2-0) u zadnjem kolu sezone 2015/2016 Primere. Marcelinova ljubav prema Gijonu ovu je utakmicu dovela pod povećalo javnosti ali je Presa prešao crtu izjavivši: "To je kao da se u Lufthansu ušulja ludi pilot i zrakoplov padne. Koja je krivica direktora što ima takvu osobu?". Marcelino je zatražio da javno povuče svoju izjavu i Presa se ispričao.

7. Esnaiderova "čestitka"

Nakon spomenutog poraza od Gijona, nije nedostajala reakcija ni trenera još jednog novopečenog drugoligaša - Getafea. Njihov trener Juan Eduardo Esnaider je rekao: "Čestitam Villarrealu. Bit će da je Marcelino jako sretan zbog poraza."

Izvor: MARCA

Ponedjeljak, 12 Prosinac 2016 13:08

Kako je Lim doveo Valenciu na rub ponora

Written by

Kada je u maju 2014.godine singapurski biznismen kupio Valenciu, činilo se da će za klub sa istočne španske obale doći bolji dani, i da će se trofeji početi vraćati u njihove vitrine.

Već po dolasku Lim je uradio loš potez, a to je smjenjivanje harizmatičnog, i talentovanog trenera na klupi Valencije Juana Antonia Pizzija, te na njegovo mjesto postavio također mladog, ali tada još neafirmisanog trenera Rio Avea Nuna Espirita Santa.

S obzirom na to da je Lim već po dolasku u Valenciju, obećao otplaćivanje duga prema Bankiji, i dolaske novih igrača, navijači su bili spremni da tolerišu smjenu Pizzija. Prva sezona je protekla prema planovima Lima, te se Valencija vratila u Ligu Prvaka, i prvenstvo završila na četvrtom mjestu, a bilo je i pojačanja.

Lim je u samom startu doveo Benficin mladi trojac Rodrigo, Gomes i Cancelo, te je otplatio Otamendijev transfer iz Porta, koji je kasnije postao pravi komadant odbrane "Šišmiša".

Već i prije starta sezone 2015/16 stvari za Lima, i Valenciju kreću nizbrdo. Sredinom prelaznog roka 2015.godine klub je bio primoran da proda Otamendija, koji je želio da pređe u Manchester City. Ne može se reći da se odlazak Otamendija nije pokušao nadomjestiti, pa je tako u klub došao, tada odlični branič Monaca Aymen Abdennour. Ipak odlazak "Otakaizera" odrazio se i na igru ekipe, pa su tako napravili serije loših rezultata i ispali iz grupne faze Lige prvaka.

Nakon ispadanja iz lake grupe u Ligi prvaka rukovodstvo kluba odlučilo je smijeniti Nuna, te na njegovo mjesto postaviti Garrya Nevillea. Smjena "Svetog Duha" je možda bila očekivana, ali postavljanje bivšeg desnog beka Manchester Uniteda i Engleske reprezentacije ispostavit će se kasnije kao jedan od najgorih poteza u historiji Valencije. Neville ne da je nastavio sa lošim rezultatima, nego je Valencija osim u napadu postala "jalova" i u odbrani te su u skoro svakoj utakmici pod njegovim vodstvom primali jedan ili više golova.

Situacija je kulminirala gostovanjem Valencije na Nou Campu u okviru 1/2 finala Kupa kralja kada je Barcelona deklasirala Valenciju sa čak 7-0. Na Mestalli je bilo sve manje navijača, a i oni koji su dolazili mahali su bijelim maramicama, i skandirali "Neville vete ya".

Potpuno razumnjivo i očekivano. Lim je konačno na nagovor novog sportskog direktora Jesusa Garcie Pitarcha odlučio da posluša savjet navijača i da protjera braću Neville iz Valencije, te je postavio Paka Ayestarana za glavnog trenera.

Pozitivan šok je uslijedio, te je Valencija nekoliko kola prije kraja osigurala status prvoligaša u Španskoj Primeri, naravno, Valencija je narednu sezonu ostala bez plasmana u Evropi. Nedostatak sponzora, i neigranje u Evropi dali su svoj danak, pa je tako uprava kluba zbog finansijskog fer pleja "morala" prodati neke od najboljih svojih igrača. Redom su odlazili Gomes, Paco, Mustafi, Feghouli, Piatti, Vezo, De Paul, Barragan i Negredo, dok se na pojačanja čekalo do zadnjih dana prelaznog roka.

Krilne i vezne pozicije nisu dobro nadomjestene, te se Munir, Medran i Fede (povratak sa posudbe), ne mogu smatrati kvalitetnim zamjenama za Paca, Gomesa i Feghoulija.

Ipak, uprava kluba je pokušala smiriti strasti navijača dolascima Garaya i Mangale, koji su ipak provjerena imena evropskog fudbala, i koji su trebali vratiti sigurnost Valencijinoj odbrani, kao za vrijeme dok su tandem bili Mustafi-Otamendi.

Naravno, na kraju se ispostavilo da niti jedan od navedenih igrača, barem za sada nije opravdao povjerenje, te je igra Valenciije od loše postala katastrofalna. Sve je to natjeralo Lima i rukovodstvo da ponovno smijene trenera. Nakon što je "Spasioc" Voro vodio nekoliko utakmica, u kojima je ponovo zabilježio sasvim pristojne rezultate, stiglo je konačno provjereno trenersko ime.

Kormilo posrnulog giganta preuzeo je italijanski stručnjak Cesare Prandelli. Po samom preuzimanju mandata uslijedio je kratak pozitivni šok; poraz od Barcelone (uz jako dobru igru), te pobjeda u Gijonu, ali radost je bila kratkog vijeka te ni Prandelli nije mogao zaustaviti posrtanje Valencije.

Nakon 15 odigranih kola Valencija dijeli 17.poziciju sa Gijonom, te su po trenutnoj formi jedan od najozbiljnijih kandidata za Segundu. Šišmiši nisu samo zbog forme jedni od kandidata za Segundu, već su jedni od kandidata zbog raskola u ekipi i namjernog kašnjenja na treninge.

Vlasnik kluba Petar Lim, više od 365 dana nije došao na Mestallu da isprati igre Valencije, a klub je već treću sezonu za redom bez sponzora. Ne treba kriviti Prandellija za loše rezultate, oni nas prate već sezonu i po bez prestanka, treba kriviti Lima, jer nije doveo dostojne zamjene za igrače koji su "morali" napustiti Mestallu, kriviti Lima, jer se za Valenciju informiše putem SMS-a, kriviti Lima kojem kako se čini Valencija služi za "pranje novca" njemu i njegovom drugu Mendesu, kriviti Lima jer je nepojmljivo da jedan klub koji ima toliko bogatu tradiciju iza sebe nema sponzora već tri godiine.

Treba li još razloga, zbog čega Lim nije bio pravi izbor za Valenciju? Mislim da ne treba. Navijačima samo ostaje nada da će se stvari okrenuti na bolje nekim čudom, da će klub izboriti opstanak u primeri i da će Lim ozbiljno shvatiti Valenciju, ili će je prodati nekome drugom koji će voditi više briga o njoj. Ukoliko se to ne dogodi onda nam se smiješi sudbina Racinga Santandera, i klubovima sličnim njemu.

Autor: Samed Mustafagić

Subota, 27 Veljača 2016 14:02

Čarobni prah Ayestarana za Nevilleove pobjede

Written by

Dolazak Garry Nevillea na kormilo Valencije poslije neuspješnog početka sezone Nuna izazvalo je brojne polemike kod navijača i fanova ovog tima širom svijeta, ali i svih ljubitelja fudbala. Dok su fanovi Valencije mahom bili protiv bivšeg beka Manchester Uniteda, neki su pak mislili da će Neville uspješno svoj teorijsko znanje prenijeti na igrače i da će Valencija igrati znatno bolje nego što je to bilo do utakmice sa Lyonom u Ligi prvaka.

Nažalost navijači Valencije bili su upravu, iako su se pomaci uvidjeli, i ekipa je počela igrati lijep fudbal, ali je nedostajala koncentracija kako u odbrani tako u završnici pa je Nevilleov niz bez pobjeda trajao (pre)dugo. Konačno je naišla i utakmica protiv Barcelone, u kojoj se stiče dojam da je Barcelona sa 70% snage dobila Nevilleove pulene sa nepojmljivih 7-0. To je ujedno i najveći poraz Valencije još od 1991.godine i utakmice protiv Karlsruhea.Neville je bio pred otkazom, navijači su mu okrenuli leđa, a čak je i novi sportski direktor Pitarch predlagao smjenu Nevillea, ali njegov prijedlog nije bio usvojen jer vlasnik Valencije i dalje ima povjerenja u Engleza.

Da bi smirio strasti Lim je za pomoćnog trenera doveo Paca Ayestarana. Teško se je oteti dojmu da Ayestaran nije doveden samo kako bi Valencia popravila formu i kako bi Limov drug Neville i dalje ostao na kormilu Valencije.

Bilo kako bilo, ako je to Limov plan to mu i uspijeva za sad. Ben Kingsley (jer me Ayestaran jako podsjeća na njega) je dosta dobro počeo kao pomoćni trener te je Valencia vezala već 4 pobjede, što nije do sada u ovoj sezoni uspjela. Austrijski predstavnik u Ligi Evrope, vrlo dobra i nezgodna ekipa Rapida se tek pokazala kao trening partner u ovom dvomeču te su isprašeni sa 10-0 ukupnim rezultatom, i Valencija je upravo tim pobjedama istakla ozbiljnu kandidaturu za sami trofej Lige Evrope.

Pobjede nad Espanyolom i Granadom od po 2-1 uz ne tako briljantnu igru su ipak dali razloga za olakšanje kako navijačima, tako i igračima pa i samom Englezu, i time se stvorila kakva/takva šansa za borbu za nastup u Evropi i naredne sezone. Međutim, svima koji prate Valenciju skoro su pa svjesni da iza ovog ne stoji Neville, nego gore spomenuti Ayestaran. Čovjek koji je bio pomoćnik Benitezu u Liverpoolu i Valenciji dok su ovi klubovi igrali bitne uloge u Evropi, očigledno da je pronašao formulu kojom će Valencija konačno početi dobijati svoje protivnike.

Igrači su od dolaska Paca prezadovoljni i na treninzima se stiče dojam da je Ayestaran glavni trener, a ne Neville, dosta razgovara sa igračima i već neki od igrača su pokazali napredak.

To je najbolje vidljivo na Santiju Mini koji je u prvom meču protiv Rapida bio spektakularan, ali i za prošli vikend protiv Granade. Možda je na pobjede dijelom uticao i povratak Diega Alvesa među stative nakon višemjesečne pauze, ali sigurno je da će se svugdje pripisati zasluge samo Nevilleu, što naravno nije pravedno.

Međutim, ukoliko Valencija ove sezone dođe do trofeja onda smo sigurni da većina nas ne bi imala ništa protiv da se tandem Neville-Ayestaran zadrži i u narednoj sezoni. Situacija u klubu je i dalje daleko od briljantne, Valencija će do Lige prvaka samo ako osvoji Ligu Evrope, ali uz Ayestarana se nazire sunce poslije kiše, a sutrašnja utakmica protiv Bilbaa na Mestalli će biti pravi pokazatelj od čega je trenutna ekipa, kao i uvertira pred 1/8 finalnu utakmicu Lige Evrope protiv Bilbaa.

Autor: Samed Mustafagić

Marcelinova umjetnost stvaranja crnih listi

Marcelinova umjetnost stvaranja crnih listi

Marcelino zahtijeva. Mnogo. Asturijski trener ima vrlo jasnu ideju igre i načina rada kako bi se postiglo ono što želi a to prolazi putem jedne kvazi-borbene predanosti njegovih igrača. Predanost...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (3. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (3. dio)

Posljednji dio prolaska kroz Valencijinu povijest je pred vama... Juan Bautista Soler je po dolasku na mjesto predsjednika kluba predstavio ideju jačanja i rasta Valencije u svakom smislu: na nivo regularnog...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (2. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (2. dio)

Nastavljamo gdje smo jučer stali......  U ljeto 1982. godine Španjolska je bila domaćin Svjetskog prvenstva i neke utakmice su igrane i na stadionu Luis Casanova koji je u svrhu održavanja SP-a...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (1. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (1. dio)

Valencia Club de Futbol danas obilježava sto godina svog postojanja. Vlada Valencijske Zajednice, grad i klub, svi u svojim nadležnostima, su organizirali veliku proslavu koja je izazvala emocije svima koji...

Read more