Ponedjeljak, 18 Ožujak 2019 15:34

Sto godina Valencijine povijesti (1. dio)

Rate this item
(0 votes)

Valencia Club de Futbol danas obilježava sto godina svog postojanja. Vlada Valencijske Zajednice, grad i klub, svi u svojim nadležnostima, su organizirali veliku proslavu koja je izazvala emocije svima koji su živi svjedoci dijela povijesti ovoga kluba bilo kao igrači, bivši igrači ili navijači. Ceremonije prisjećanja na legendarne ličnosti koje više nisu među nama su, također, tijekom prethodnog vremena održavane pa se klub ove sezone prisjećao velikih imena koja su nosila dres kluba i dala doprinos osvajanju trofeja koji danas čine njegovu kolekciju.

Odakle početi? Valjda od osnivanja. Klub je nakon prethodnog dogovora na današnji dan, 18.3.1919., osnovala grupa mladih entuzijasta i ljudi koji su nakon  više neuspješno osnovanih momčadi odlučili ujediniti snage kako bi stvorili momčad kakvu treći najveći grad Španjolske (sam grad prema popisu iz prošle godine ima 790 000 stanovnika) zaslužuje. Prvi predsjednik bio je Octavio Augusto Milego Diaz navodno izabran u nekadašnjem baru "Torino" čistom srećom odnosno izborom održanim bacanjem novčića u kojemu mu je "protukandidat" bio Gonzalo Medina. Njih dvojica su stavljena u izbor od strane uže grupe osnivača. Legendarni bar se navodno nalazio na jednom od područja koje danas zauzima tzv. Plaza del Ayuntamiento gdje se trenutno nalazi gradska vijećnica. U spomen tome u pod jednom od hodnika ugrađena je i spomen ploča nazvana "KM. 0" što indicira mjesto od kojeg se broje kilometri, zapravo simbolični povijesni početak razvoja kluba.

Iako je Diaz službeno izabran za predsjednika Gonzalo Medina (dolje na slici) je bio iz aristokratskog dijela grada i on je zapravo vodio klub pa je zanimljiva i činjenica da je nakon njegova osnivanja bio toliko zaposlen da je morao odgoditi svoje vjenčanje kako bi riješio pitanje kupovine zemljišta na kojemu će momčad kluba igrati svoje utakmice. Navodno je polje Algiros, koje se nalazilo blizu današnje Mestalle, koštalo Medinu 100 pesosa, što tada nije bio mal iznos, a nakon njegove kupovine trebao se posvetiti izgradnji stadiona. Službeno je stadion Algiros otvoren 7.12.1919. i imao je kapacitet primiti 8000 gledatelja. Valencia je mogla započeti igrati, počevši od nanižih kategorija a to je bila tzv. regionalna liga.

Kako je prvi put postala regionalni prvak u sezoni 1922/1923, nakon manje od 4 godine postojanja, Valencia je po prvi put stekla pravo sudjelovanja u jednom nacionalnom natjecanju: Kupu Kralja 1923. godine. To joj je donijelo veliki broj navijača i potrebu osnivanja novog stadiona. Nazvan je Mestalla po imenu jednog od osam tadašnjih gradskih jaraka. Kapacitet Mestalle otvorene 20.5.1923. godine je najprije bio 14000 a zatim koju godinu poslije 17000 gledatelja. 

Nakon što je tri godine u nizu bila regionalni prvak Valencia je dobila pravo nastupa u Segundi u kojoj je igrala tri sezone da bi 29.3.1931. godine izborila plasman u Primeru, elitni razred. Prve sezone u Primeri nisu bile lake ali klub je uspio zadržati status prvoligaša a u svom prvom finalu kupa klub je poražen 2-1 od Real Madrida na stadionu Montjuic u Barceloni.

Valencia je, prelazeći put od regionalnog kluba, osim uvodne tri sezone samo jednom "pala" u drugu ligu, a sve ostale godine svog postojanja igrala je u Primeri. Tijekom građanskog rata u Španjolskoj (1936.-1939.) nacionalno prvenstvo nije igrano te je klub igrao utakmice na regionalnom nivou a nastavak igranja na nacionalnom nivou donio je klubu prve uspjehe.

Sve se veže za Luisa Casanovu, čovjeka koji je funkciju predsjednika kluba obnašao gotovo dvadeset godina, od 1940. do 1959. godine. Najtrofejniji je predsjednik kluba jer je za njegova mandata osvojeno čak 7 titula. Prva od njih je Kup Kralja osvojen 29.6.1941. protiv Española (bivši naziv sadašnjeg Espanyola) na više nepostojećem stadionu Chamartin (bivši stadion Reala) u Madridu. Uspjeh se slavio u cijelom gradu a bio je samo početak procvata kluba vođenim tzv. električnim napadom. Epi, Amadeo, Mundo, Asensi i Gorostiza su imena koja se i danas napamet znaju u Valenciji iako je malo živih svjedoka vremena. 

Što se tiče nastavka Primere klub je pravio proboj do vrha španjolskog nogometa. U sezoni 1939/1940 je osvojeno 8. mjesto, sezonu poslije, u kojoj je osvojen kup, 3. da bi prva titula prvaka Španjolske bila osvojena u sezoni 1941/1942. Titula je osvojena dva kola prije kraja a najbolji strijelac sezone bio je Edmundo Suarez de Tabanco poznatiji kao Mundo (1916.-1978.) koji je postigao 27 golova dok je Ignacio Eizaguirre (1920.-2013.) dobio tzv. Trofeo Zamora kao golman koji je primio najmanje golova. 

U sezoni 1943/1944, ponovno dva kola prije kraja, a na svoj 25. rođendan Valencia je osvojila drugi trofej prvaka Španjolske. Scenarij kao preslikan iz sezone 1941/1942. Mundo je ponovno s 27 golova bio najbolji strijelac lige a Eizaguirre golman s najmanje primljenih golova. Te sezone je Valencia imala priliku da prvi put osvoji dva trofeja u jednoj sezoni ali u finalu kupa su poraženi od Athletic Bilbaoa na Montjuicu u Barceloni.

1944. godine je inače osnovana CD Mestalla, filijala prve momčadi, koja je imala "atomski" napredak i 1952. godine je izborila plasman u Primeru postajući prva B momčad kojoj je to u španjolskom nogometu uspjelo. Kako je to dotad bilo nepredvidivo, samim time i nezabranjeno, Luis Casanova je džentlmenski odlučio kako će CD Mestalla ostati u Segundi kako ne bi trebala igrati protiv matične momčadi. 

Valencia je 1945. i 1946. godine gubila finala kupa od Reala i Athletica, oba na Montjuicu, tako da je stadion u Barceloni bio "uklet" za Valenciju jer je 4 od 5 izborenih finala izgubila a sva 4 su bila igrana na nekadašnjem Espanyolovom stadionu. Ipak, gorak okus poraza u finalima kupa "oprala" je treća titula prvaka Španjolske osvojena 1947. godine. Prvenstvo u sezoni 1946/1947 bilo je jedno od najizjednačenijih u povijesti Primere i Valencia je kući dočekala Sporting Gijon ali je ishod meča bio u ovisnosti s rezultatima na drugim stadionima. Ipak, sreća je bila naklonjena "Šišmišima" i osvojena je treća liga. Te sezone je u momčadi debitirao mladi Antonio Puchades koji će postati jedna od najvećih legendi kluba.

U tom trenutku se nije moglo pretpostaviti da će na novu titulu prvaka Španjolske Valencia čekati čak 24 godine, tim više što je iduće sezone Valencia na vrhu bila dva kola prije kraja ali je u predzadnjem kolu u izravnom duelu poražena od Barcelone pa ponovno nije ovisila sama o sebi. Ovog puta joj se rezultati nisu poklopili i titula prvaka u sezoni 1947/1948 je otišla u Barcelonu. I naredne sezone Valencia je završila na 2. mjestu iza Barcelone.

Na kraju sezone se igrao prvi Kup Eva Duarte kojega Španjolski Nogometni Savez priznaje kao prethodnika sadašnjem Superkupu. Takmaci su bili prvak i pobjednik kupa iz prethodne sezone. Valencia je s 3-1 poražena od Real Madrida. U sezoni 1948/1949 Valencia je ponovno završila na 2. mjestu s 2 boda manje od Barcelone ali je osvojila kup pobjedivši Bilbao 1-0. Taj trofej donio joj je pravo natjecanja u Kupu Eva Duarte, čiji je termin odigravanja sad promijenjen (listopad/oktobar 1949.) u kojemu je momčad koju je tad vodio Jacinto Quincoces sa 7-4 na stadionu Metropolitano (tadašnji stadion Atletica) u Madridu pobijedila Barcelonu.

Odlascima Gorostize 1946., Epia 1949., Munda 1950. i Amadea 1951. godine završeno je razdoblje Valencijinog električnog napada i klub je započeo svoj pad. Mundo se prema službenim podacima smatra najboljim strijelcem u povijesti kluba. Ovaj Baskijac je u dresu Valencije postigao 269 golova u 287 utakmica, od toga 195 u Primeri. 

Valencijin pad nije bio strahovit ali činjenica je da se momčad od sezone 1954/1955 zaključno sa sezonom 1969/1970, dakle čak 16 sezona, više nije pojavljivala u top 3 lige. Bile su to godine dominacije Real Madrida (11 titula) s tek ponekim "uplitanjem" Bilbaoa (1), Barcelone i Atletica (po 2 puta). 

50-e godine su započele s remodelacijom Mestalle koja je s proširenjem kapaciteta na 40 000 mjesta dobila naziv Gran Mestalla. Valencia je izgubila finale kupa 1952. godine nakon produžetaka od Barcelone iako se finale igralo na Valencijinom "stadionu talismanu" Chamartinu u Madridu. 

Klub je prvog igrača van Španjolske potpisao 1953. godine. Bio je to Nizozemac Faas Wilkes (1923.-2006.). Došao je u Valenciju s 31 godinom iz Torina a u dvije sezone provedene u klubu punio je tribine Mestalle zbog svojih sjajnih driblinga i prodora. U sezoni 1953/1954 Valencia je došla do novog finala kupa, i tada je prozvana "kup momčadi". U finalu protiv Barcelone, ponovno na Chamartinu, pobijedila je s čak 3-0. Proslava pobjede u ovom finalu "iznjedrila" je jednu od najpoznatijih slika u 50-im godinama španjolskog nogometa s golmanom Quiqueom (Enrique Martin Navarro) na prečki jednih od vrata stadiona. Inače, Quique je umro 2016. godine u 91. godini života.

Nakon tri osrednje sezone koje su potom uslijedile Eduardo Cubells, bivši igrač i jedan od miljenika navijača, te također bivši trener, koji je tada obavljao funkciju koju bismo mogli nazvati sportskim direktorom kluba, se uputio u Brazil u potrazi za pojačanjima. Valencia je navodno bila blizu dovođenja tada 17-ogodišnjeg Pelea ali je Cubells u klub odlučio dovesti Machada i Waltera. Međutim, ako je išta obilježilo 1957. godinu u Valenciji kao gradu to je u dva dana, 13. i 14.10., nastala prirodna katastrofa prelijeva rijeke Turije iz svog korita koja je odnijela najmanje 81 ljudski život. Ova katastrofa je za mnoge podijelila noviju povijest grada u dva razdoblje budući da je nakon toga donesen i plan mijenjanja njenog toka. Što se tiče kluba, utakmice na Gran Mestalli nisu mogle biti igrane sve do sredine 12. mjeseca ali je sezona završena bez problema po opstanak te je Ricardo Alos skupa sa slavnim Alfredom Di Stefanom u dresu Reala bio najbolji strijelac sezone sa 19 golova. 

1959. godina je važna za povijest kluba jer je, najprije u ožujku/martu, kopačke o klin "objesio" tada 32-ogodišnji Antonio Puchades, jedan od rijetkih slavnih igrača koji je cijelu karijeru proveo u klubu, a zatim i što je klub nakon 19 godina napustio najtrofejniji predsjednik Luis Casanova. Iste godine ga je skupština kluba imenovala počasnim predsjednikom a tada je i odigran prvi Trofeo Naranja, tada natjecanje zamišljeno kao podloga za predstavljanje igrača i stvaranje pozitivne atmosfere uoči nove sezone. U prvom izdanju su uz Valenciju igrali Peleov Santos i milanski Inter. Santos je osvojio prvi Trofeo Naranja zbog bolje gol razlike.

60-e godine su započele s Vicenteom Iborrom Gilom kao predsjednikom kluba i pod tamom tragedije koju je 21.6.1961. predstavljala smrt brazilskog napadača Waltera Marciana u prometnoj nesreći. Vicente Iborra Gil se iz zdravstvenih razloga povukao s mjesta predsjednika kluba a zamijenio ga je Julio de Miguel. U tom razdoblju u klub je doveden brazilski napadač Waldo Machado, jedan od najboljih napadača u povijesti kluba, a klub je po prvi put sudjelovao u jednom europskom natjecanju. Bio je to Kup velesajamskih gradova, koji je igran od 1955. do 1971. godine. Valencia ga je osvojila u svom prvom učešću, u sezoni 1961/1962, pobjeđujući u dvomečima do finala Nottingham, Lausanneu, Inter i MTK. U finalu se susrela s Barcelonom ali je zbog Svjetskog prvenstva dvomeč pomjeren sve do rujna/septembra 1962. Ipak, Valencia je na Mestalli 8.9.1962. slavila s povijesnih 6-2 dok je u uzvratu bilo 1-1. 

Valencia je naredne sezone ponovno razočarala u ligi ali je uspjela obraniti naslov pobjednika Kupa velesajamskih gradova. Tada je u finalu u dva meča savladan zagrebački Dinamo. U Zagrebu je bilo 2-1 za Valenciju a na Mestalli 2-0. Valencia je nastavila bivati nešto dalje od vrha španjolskog prvenstva a na klupu su često sjedali i bivši legendarni igrači. Tako je u sezoni 1963/1964 legendarni Mundo klub iz borbe za opstanak podigao do 6. mjesta dok se pamti kako je u 1/16 finala kupa izbačena Mestalla što je zanimljiva povijesna činjenica. 

U sezoni 1964/1965 Valencia je ponovno stigla blizu trofeja pobjednika Kupa velesajamskih gradova ali ovaj put je u finalu, u kojem se igrala jedna utakmica na neutralnom terenu, konkretno na Nou Campu, poražena s minimalnih 2-1 od Zaragoze. Utakmica se pamti po navodno lošem suđenju Portugalca Joaquima Fernandesa de Camposa koji je poništio jedan gol Valencije, propustio joj dosuditi penal nakon prekršaja nad Guillotom te, na kraju, nije uopće dodao ni minute sudačke nadoknade. 

Naredna sezona donijela je pravu katastrofu ispadanjem u prvom krugu Kupa velesajamskih gradova od belgijskog Royal FC-a iz Liegea. U naredne dvije sezone prva faza je prođena ali je momčad u 1/8 finala ispadala od Leedsa. Klub je promijenio svoju strategiju u poslovanju i oslonio se na mlađe igrače tako da su 1965. i 1966. godine u momčadi debitirale klupske legende Pep Claramunt i Juan Cruz Sol

U sezoni 1966/1967 je osvojen četvrti kup u povijesti pobjedom 2-1 nad Bilbaom na Santiago Bernabeuu u Madridu. Te sezone je Valencia na neki način ušla u povijest lige jer je njen napadač, Brazilac Waldo, postao prvi Brazilac koji je uzeo Trofeo Pinchichi, odnosno trofej najboljeg strijelca lige. Waldo je postigao 24 gola. Osvajanje kupa omogućilo je klubu sudjelovanje u Kupu pobjednika kupova naredne sezone ali je momčad, nakon eliminacije Steaue, ispala u 1/4 finala od Bayerna. 

U sezoni 1968/1969, u kojoj je klub slavio pedeseti rođendan, klub je želio značajan uspjeh ali da će sezona biti prilično diskretna vidjelo se već nakon njenog početka. Poslije samo 5 kola Mundo je dobio otkaz a momčad je preuzeo Jose Iglesias 'Joseito'. On je kapetanom imenovao mladog Juana Cruz Sola ali je u ligi maksimum bilo 5. mjesto dok je u kupu momčad ispala od Elchea u 1/4 finala. U Kupu velesajamskih gradova nastavljeno je s lošim rezultatima i u prvom krugu je momčad eliminirana od Sportinga.

U ljeto 1969. godine na prijedlog predsjednika kluba Julia de Miguela Mestalla mijenja naziv u Estadio Luis Casanova u čast bivšeg predsjednika, tada 60-ogodišnjeg Luisa Casanove koji je još uvijek bio živ. Casanova je, naime, umro 1999. godine i samo po njegovoj želji stadionu je vraćeno ime Mestalla.

Usprkos slabašnoj sezoni Joseito je dobio novu sezonu ugovora kako bi imao na raspolaganju cijelo ljeto da pripremi momčad. Ipak, kao i Mundo kojeg je sezonu ranije naslijedio smijenjen je nakon pet kola. Valencia je do kraja sezone promijenila još dva trenera ali je stigla do finala kupa no u Barceloni je s 3-1 poražena od Reala. Inače, u travnju/aprilu 1970. godine u tijeku oba natjecanja predsjednik kluba objavio je kako će trener momčadi u idućoj sezoni biti Alfredo Di Stefano (1926.-2014.; na slici dolje), Argentinac koji se pamti kao jedna od najvećih igračkih legendi madridskog Reala. 

Di Stefano je na klupu Valencije stigao osvojivši titulu prvaka Argentine s Boca Juniorsima. Dao je momčadi pobjednički i borbeni duh sličan onome iz epohe kada je sam bio igrač. Svi su napadali i svi su se branili. Di Stefanovo razdoblje je započelo odlascima legendi kao što su Waldo i Guillot te dolascima Oscara Rubena Valdeza, Carlosa Pellicera, Miguela Adorna i Joaquina Sierre Valleja 'Quina'.

Momčad je na početku sezone 1970/1971 ispala u drugom krugu posljednjeg izdanja Kupa velesajamskih gradova od belgijskog Beverena ali je u ligi napravila veliko iznenađenje i nakon 24 godine osvojila naslov prvaka Španjolske, svoj četvrti u povijesti. Valencia nije najbolje otvorila sezonu ali je u drugom krugu upisala niz od nekoliko uzastopnih pobjeda te je do 1. mjesta po prvi put u sezoni došla u predzadnjem kolu. U zadnjem kolu je ovisila sama o sebi dok su preostala dva aspiranta na naslov, Atletico i Barcelona, istovremeno igrali međusobni dvoboj. Valencia je gostovala kod Espanyola i poražena je 1-0 ali je sudbina htjela da u Madridu bude 1-1 tako da kiks nije ostavio posljedice i Valencia je slavila svoju četvrtu titulu prvaka. Time je ujedno prekinuta 10-ogodišnja dominacija madridskih klubova (Real 8 titula, Atletico 2).

U 30 kola sezone momčad je imala gol-razliku 41:19 a asturijski golman Abelardo je Trofeo Zamora uzeo zahvaljujući povijesnoj obrani koju su činili Sol, Anibal, Anton i Tatono. U kupu su redom 'izbacivani' Mallorca, Betis, Malaga i Sevilla ali ni ova prilika za duplu krunu nije iskorištena. U finalu kupa Barcelona je 4.7.1971. na stadionu Santiago Bernabeu pobijedila s 4-3 nakon produžetaka u još jednom meču u kojem Valencia smatra da je oštećena lošim suđenjem. 

Titula prvaka dozvolila je Valenciji prvo sudjelovanje u Kupu prvaka, takmičenju koje je prethodnica današnjoj Ligi prvaka. U prvom krugu je izbačen slabašni Union Luxemburg da bi zatim uslijedio dvomeč protiv prvaka Jugoslavije, splitskog Hajduka. Valencia je nakon 0-0 kući prošla zahvaljujući golovima u gostima jer je u Splitu bilo 1-1. Međutim, u 1/8 finala bolji je bio mađarski Ujpest. Liga je započela ispod očekivanog nivoa ali se momčad ponovno tijekom sezone dizala i uoči zadnjeg kola došla do 2. mjesta sa šansom da osvoji titulu ako Real kući kiksa protiv Seville. Međutim, Real je slavio 4-1 i Valencia je iduće sezone igrala Kup UEFA, započet upravo u sezoni kad je Valencia zaigrala Kup prvaka. Kup je donio Valenciji treći uzastopni neuspjeh, kao što se već događalo 1944., 1945. i 1946. godine. Nakon dva uzastopna poraza od Barcelone (1969/1970, 1970/1971) u sezoni 1971/1972 Valencia je nakon eliminacije Reala u napetom dvomeču polufinala poražena u finalu od Atletica rezultatom 2-1.

U sezoni 1972/1973 momčad je ispala iz Kupa UEFA od Crvene Zvezde i igrala je slabašno, ispod očekivanja u ligi. Završila je sezonu na 6. mjestu te je tako po prvi put nakon 1961. godine ostala bez plasmana u neko europsko natjecanje. Julio de Miguel je nakon 12 godina podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba a na skupštini je za njegovu zamjenu izabran Francisco Ros Casares. U klub su dovedena dva respektabilna strana pojačanja: Kurt Jara i Salif Keita. Početak sezone je bio dobar, momčad je u jednom trenutku preuzela i vodstvo ali je uslijedio pad i na kraju sezone Valencia je završila na 10. mjestu što je bio najgori plasman u posljednjih 16 sezona. 

Očekivala se ostavka Di Stefana ali klub mu je dao podršku i novu priliku. Trener je pak krivio medije za pritisak koji su nametnuli momčadi i ambijent koji je stvoren oko kluba. "Osjetilo" se da je kraj blizu i Di Stefano je smijenjen nakon ispadanja od Las Palmasa u drugom krugu kupa. Bio je to kraj njegovog prvog trenerskog mandata u Valenciji. Dvije sezone su bile odlične a preostale dvije za zaborav.

Važno mjesto u povijesti kluba ima 18.1.1974. kada je Francisco Ros Casares odlučio kupiti nekoliko zemljišta u mjestu Paterna, oko 5 kilometara od grada, kako bi ih pretvorio u moderni trening centar. Inače, umjesto Di Stefana na klupu je doveden Milovan Ćirić, čovjek koji je bilježio uspjehe u jugoslavenskom nogometu, bio i izbornik reprezentacije, ali nije poznavao španjolski nogomet. Nije dugo trebalo da Ros Casares ponovno bude obasut kritikama a Ćirić nije uspio zaključiti ni sezonu. Eliminiran u kupu od Gijona te nakon poraza od 5-2 smijenjen je da bi sezonu priveo kraju njegov sunarodnjak Dragan Milošević. 

U ljeto 1975. Ros Casares je donio odluku da Milošević dobije priliku voditi momčad u novoj sezoni te je zbog toga i ranijih sportskih neuspjeha, osim navijača, imao sve više protivnika u klubu a vrhunac je bila prodaja Juana Cruza Sola Realu za 30 milijuna pezeta (oko 450 000 američkih dolara). To je tada postala najveća prodaja u povijesti kluba. Strasti su se nastojale smiriti dovođenjem nizozemskog napadača Johnnyja Repa iz tada aktualnog prvaka Europe Ajaxa ali rezultati su ponovno bili loši. Milošević je smijenjen a Ros Casares je podnio ostavku. Na klupu je postavljen dotadašnji trener B momčadi Manolo Mestre. Bila je to još jedna sezona za zaborav.

Najbitnije stvari događale su se nakon odlaska Ros Casaresa kada je grupa Valencianista odlučila da mjesto predsjednika preuzme Jose Ramos Costa koji je na mjesto sportskog direktora postavio bivšeg igrača i bivšeg trenera Bernandina Pereza Pasieguita (1925.-2002.) koji je bio zaslužan za jednu od najvećih kupovina u povijesti kluba: onu legendarnog argentinskog napadača, 22-ogodišnjeg Maria Alberta Kempesa koji je iz Rosaria doveden za 500 000 dolara što je tada bila najskuplja prodaja igrača iz jednog argentinskog kluba. 

Tog se ljeta stvarala baza za buduće uspjehe jer su dovedeni još Lobo Diarte, Angel Castellanos i Jose Carrete dok je u prvu momčad promoviran Ricardo Arias (na slici lijevo) koji je, igrajući na poziciji stopera od 1976. do 1992., postao jedna od najvećih legendi kluba.

Kempes je već u prvoj sezoni pokazao koliko je kvalitetan napadač. Postigao je 24 gola i tako postao peti najbolji strijelac lige u povijesti Primere koji nosi dres Valencije. Međutim, usprkos tom učinku sezona nije bila dobra i momčad je završila na 7. mjestu te još jednom ostala bez plasmana u Europu. Trener Herberto Herrera je smijenjen nakon 23 kola i Manolo Mestre je još jednom priveo sezonu kraju. Nizozemski napadač Rep je platio iznos definiran za raskid ugovora i čak je prije kraja sezone napustio klub. Ljudi su i dalje bili podijeljeni oko kupovine zemljišta u Paterni koje je ostalo netaknuto ali se, pokazalo je vrijeme, ispostavilo najboljim potezom Rosa Casaresa. 

Za sezonu 1977/1978 klub je na klupu doveo iskusnog francuskog trenera Marcela Dominga. Manolo Mestre mu je bio pomoćni trener, Javier Subirats je iz B momčadi premješten u prvu a Kempes je nastavio dominaciju. Popularni "Matador" je postigao 28 golova, Valencia završila na 4. mjestu i nakon šest sezona apstinencije izborila povratak u europska natjecanja.

Mario Kempes je postao zvijezda svjetskog nogometa i najveća nada svoje reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1978. godine koje se održavalo upravo u Argentini. Argentina je otišla do kraja a Kempes je postigao 6 golova, 2 od 3 u pobjedi nad Nizozemskom u finalu. Međutim, iznad svega ostao je čovjek, zahvalan, dostupan i ponizan, posvećen Valenciji usprkos ponudama brojnih drugih klubova. Valencia je donijela odluku da dio predsezone odigra u Argentini jer je postojala velika želja ljudi u Argentini da vide čovjeka koji im je donio prvu titulu svjetskog prvaka u povijesti.

U sezoni 1978/1979 Valencia nije uspjela ostvariti značajniji rezultat u Kupu UEFA ispavši u 1/8 finala od West Bromwicha dok je u ligi nedostajao "pravi" Kempes. Argentinac je ove sezone postigao samo 12 golova. Marcel Domingo je smijenjen sredinom sezone a na klupu je sjeo sam sportski direktor Pasieguito. Momčad je pažnju usmjerila na kup u kojem je došla do finala u kojem je na Vicente Calderonu igrala protiv Reala koji je nekoliko tjedana ranije obranio naslov prvaka. Valencia je igrala u "senyera" dresovima i s 2 gola Kempesa došla do petog naslova pobjednika kupa koji se slavio na ulicama grada. 

Pasieguito se ipak vratio na poziciju sportskog direktora a na mjesto trenera vratio legendarnog Alfreda Di Stefana. To je predstavljalo izvjesno iznenađenje ali navijači su osjećali zahvalnost prema treneru koji im je donio 4. naslov prvaka i vjerovali su kako može momčad s Kempesom pretvoriti u pobjedniču. Ipak, rezultati u ligi i kupu su bili ispod očekivanja no osvojen je tadašnji Kup pobjednika kupova. Valencia je u polufinalu kući poražena s 2-1 od Nantesa ali je u uzvratu slavila sa spektakularnih 4-0. U finalu igranom 14.5.1980. na stadionu Heysel u Bruxellesu protivnik je bio engleski Arsenal. Bila je to tvrda utakmica bez puno prilika i otišlo se sve do izvođenja penala. Kad je Kempes promašio prvi šut trofej se za navijače činio dalekim ali golman Valencije Carlos Santiago Pereira je brzo stvari vratio na početak i nakon pet penala bilo je 4-4. Za Valenciju je potom pogodio Ricardo Arias a Pereira je obranio šut Grahama Rixa i postao heroj večeri i novog trofeja u Valencijinoj kolekciji.

Bio je to Di Stefanov drugi trofej na klupi kluba ali odlučio je napustiti mjesto trenera. Tako je Pasieguito započeo svoj treći mandat na klupi kluba. Ljeto je donijelo prodaju njemačkog veznjaka Rainera Bonhofa i navijačko raspoloženje je ponovno bilo zabrinjavajuće. Međutim, sezona je počela spektakularno. S 3-0 je savladana Barcelona na Nou Campu a s 2-1 Real Madrid na stadionu Luis Casanova. Ipak, ubrzo je uslijedilo ispadanje od Carl Zeiss Jene iz Istočne Njemačke u Kupu pobjednika kupova, uz tešku ozljedu ramena Maria Kempesa, i sezona je ušla u "oluju" a Kempesova karijera počela ići silaznom putanjom. U takvom ambijentu se igrao dvomeč Superkupa Europe, natjecanja koje je na suprotne strane u dvomeču stavilo pobjednike Kupa prvaka i Kupa pobjednika kupova. Rival je bio engleski Nottingham koji je u prvom meču kao domaćin bio bolji i slavio s 2-1. Gol za nadu dao je Argentinac Dario Felman. Stadion Luis Casanova je bio pun a atmosfera pred uzvrat jedna od nikad zabilježenih dosad. Valencia je nakon prvog poluvremena bez golova trebala jedan gol za pobjedu i trofej. U 51. minuti gol je postigao Fernando Morena spremivši u mrežu odbijenu loptu nakon što je prečku pogodio Enrique Saura. Tako je osvojen drugi trofej s Paseiguitom na klupi.

Tijekom sezone 1980/1981 Valencia je igrala bez konstantnosti ali je završila na 4. mjestu a klub je, tada se još moglo, u ožujku/martu 1981. godine, tri kola prije kraja, Kempesa prodao Riveru za 300 milijuna pezeta. "Matador" nije bio u željenoj formi i situacija je postala tako tužna da je dobivao zvižduke sa tribina. 

Bez Morene i Kempesa sezona 1981/1982 je bila prijelazna. Pasieguito je podnio ostavku sredinom sezone a Manolo Mestre je ponovno preuzeo mjesto trenera. U kupu se momčad obrukala ispadanjem od Gijona dok je u Kupu UEFA stigla do 1/4 finala gdje je ispala od kasnijeg pobjednika ovog natjecanja, švedskog Goteborga.

 

 

 

Last modified on Utorak, 09 Srpanj 2019 21:58
Login to post comments

Marcelinova umjetnost stvaranja crnih listi

Marcelinova umjetnost stvaranja crnih listi

Marcelino zahtijeva. Mnogo. Asturijski trener ima vrlo jasnu ideju igre i načina rada kako bi se postiglo ono što želi a to prolazi putem jedne kvazi-borbene predanosti njegovih igrača. Predanost...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (3. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (3. dio)

Posljednji dio prolaska kroz Valencijinu povijest je pred vama... Juan Bautista Soler je po dolasku na mjesto predsjednika kluba predstavio ideju jačanja i rasta Valencije u svakom smislu: na nivo regularnog...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (2. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (2. dio)

Nastavljamo gdje smo jučer stali......  U ljeto 1982. godine Španjolska je bila domaćin Svjetskog prvenstva i neke utakmice su igrane i na stadionu Luis Casanova koji je u svrhu održavanja SP-a...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (1. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (1. dio)

Valencia Club de Futbol danas obilježava sto godina svog postojanja. Vlada Valencijske Zajednice, grad i klub, svi u svojim nadležnostima, su organizirali veliku proslavu koja je izazvala emocije svima koji...

Read more