Utorak, 19 Ožujak 2019 10:46

Sto godina Valencijine povijesti (2. dio)

Rate this item
(0 votes)

Nastavljamo gdje smo jučer stali...... 

U ljeto 1982. godine Španjolska je bila domaćin Svjetskog prvenstva i neke utakmice su igrane i na stadionu Luis Casanova koji je u svrhu održavanja SP-a preuređen i moderniziran ali radovi su klubu donijeli trošak koji se odrazio na prijelazni rok. Jedini igrač Valencije u španjolskom dresu bio je veznjak Enrique Saura.

Mario Kempes se nakon jedne sezone vratio u momčad jer River Plate nije uspio u potpunosti isplatiti njegov transfer a navijači su ga dočekali "raširenih ruku". Međutim, kolika je financijska kriza prikazuje činjenica da je jedino pojačanje bio napadač Idigoras doveden iz Real Sociedada i sezona 1982/1983 bila je jedna od najdramatičnijih u povijesti kluba. Na klupi je ostao Manolo Mestre. Počelo je ponovno izvanredno. Na Nou Campu je, u debiju Maradone za Barcelonu, Valencia slavila s 2-1 ali uslijedili su loši rezultati toliko da je Mestre već u listopadu/oktobru smijenjen a na klupu doveden jugoslavenski trener Miljan Miljanić. Momčad je i dalje bila "neregularna" vremenom idući prema zoni ispadanja. Na vrhuncu financijske i sportske krize Jose Ramos Costa je podnio ostavku a na mjesto predsjednika na skupštini kluba u veljači/februaru 1983. izabran je Vicente Tormo. Šest kola prije kraja Miljanić je smijenjen a na klupu doveden Koldo Aguirre. Ipak, Valencia nije pronalazila dobre rezultate i zadnje kolo igrano 1.5.1983. je dočekala u zoni ispadanja s malim šansama za opstanak. Na Stadionu Luis Casanova je pod imperativom pobjede dočekala Real Madrid koji se borio za titulu a ujedno je trebala poraze Racinga, Las Palmasa i Celte. Međutim, nemoguće se dogodilo. Sva tri rivala u borbi za opstanak su poražena a Real je savladan golom braniča Miguela Tendilla. Ova pobjeda je Valenciji dala opstanak a Athletic Bilbau titulu prvaka. 

Posljednja Kempesova sezona u klubu obilježena je brojnim prodajama u ljetnom prijelaznom roku. Otišli su Solsona, Felman, Arnesen, Idigoras i Welzl. Dovedena su jeftinija pojačanja i u momčad uvedeno nekoliko igrača iz B momčadi, kao što je Fernando Gomez Colomer (rođen 1965. ; dolje na slici). Na klupu je doveden domaći čovjek Paquito i početak je ponovno bio dobar . U trećem kolu se pamti pobjeda na Santiago Bernabeuu golom Kempesa te je nakon 7 kola Valencia bila na vrhu tablice ali poslije je počeo pad i nakon 22 kola momčad je bila 14. Paquito je smijenjen a na klupu doveden bivši legendarni igrač Roberto Gil (rođen 1938. godine) koji je skoro cijelu karijeru (1959.-1971.) proveo u klubu. Gil se na početku osramotio ispadanjem od CD Castille, filijale Real Madrida, u kupu ali je uspio ostvariti dobre rezultate u ligi i momčad je završila na 12. mjestu. Nakon ove sezone Kempes je otišao iz kluba.

Posljedice nadogradnje stadiona Luis Casanova su se osjetile i dalje i klub je imao dug od milijardu i 600 milijuna pezeta. Vicente Tormo je ponovno prodao nekoliko bitnih igrača i u prvu momčad promovirao čak 5-6 igrača iz B momčadi iako je učinjena skupa kupovina (60 milijuna pezeta) urugvajskog napadača Wilmara Cabrere iz kolumbijskog kluba Millonarios. I u sezoni 1984/1985 na klupi je sjedio Roberto Gil, kako zbog činjenice da je domaći čovjek, tako i zbog činjenice da si skupljeg stručnjaka klub nije mogao platiti. Momčad je na početku bila iznenađenje sezone jer je nakon 12 kola bila na 2. mjestu ali je vremenom padala da bi u zadnjih devet kola ostvarila samo jednu pobjedu, tri remija i pet poraza te sezonu završila na 9. mjestu. 

Međutim, najgore je tek trebalo doći. Bez mogućnosti dovođenja pojačanja klub je tražio sponzora i prvo ime na dresu Valencije biila je regionalna banka Caja de Ahorros de Valencia. U prvu momčad je opet inkorporirano nekoliko igrača među njima stoper Fernando Giner i bek Salvador Gonzalez Voro. Trener momčadi je bio Oscar Ruben Valdez, Argentinac sa španjolskim državljanstvom. Sezona je obilježena s nekoliko ponižavajućih poraza kao što su po 5-0 kod Real Madrida i Atletica te čak 6-0 kod Real Sociedada i, opet, 0-3 kući od Reala. Valdez je smijenjen s mjesta trenera a nesreća je bila i činjenica da su dugoročnije ozljede imali važni igrači Roberto Fernandez, sadašnji sportski direktor Barcelone, i Fernando Gomez. Na mjesto trenera je po treći i posljednji put došao Alfredo Di Stefano koji je u prethodna dva mandata klubu donio najprije titulu prvaka a zatim Kup pobjednika kupova. Ovog puta ni Di Stefano nije mogao podići beskrvnu momčad naviklu na poraze. U 12 kola koliko je bio na klupi Di Stefano je upisao samo tri pobjede, sve tri prilično kasno. Da bi sama odlučivala o svojoj sudbini u predzadnjem kolu Valencia je trebala čudo i pobjedu na Nou Campu ali je "pregažena" s 3-0. Dan poslije je igran meč između Cadiza, prve momčadi "iznad crte", i Betisa koji nije imao motiva jer je ranije izborio opstanak. Valencia je za održavanje nade u opstanak trebala pobjedu Betisa ali je odigrano 0-0. Tog 13.4.1986. Valencia je prvi put ispala iz Primere. Iako je u svojoj povijesti u njoj igrala 4 sezone, prve tri su, podsjetimo, bile jer je momčadi trebalo neko vrijeme da se iz regionalnih okvira podigne do Primere ali jedino ispadanje iz Primere se dogodilo u sezoni 1985/1986. Vicente Tormo je podnio ostavku na mjesto predsjednika kluba.

Novim predsjednikom kluba izabran je Arturo Tuzon koji je zatekao stanje od 2 milijarde i 200 milijuna pezeta duga s hipotekama na stadionu i svim klupskim nekretninama. Tuzon se stoga sa svojim upravnim odborom okrenuo politici štednje i projektu promocije kluba kao zajedničkog dobra svih Valencianista. Naišao je na masovnu potporu te je zabilježen porast pretplate na sezonske ulaznice sa 16000 na 30000. Tuzon je dopustio Di Stefanu da odluči o svom mandatu ali stručnjak nije želio "pobjeći" te je usprkos nekoliko ponuda prihvatio misiju povratka u Primeru. Roberto Fernandez je prodan Barceloni za 100 milijuna pezeta dok je Miguel Tendillo prije prodaje odbio produžiti ugovor s klubom pa je kao slobodan igrač otišao u Murciju. Nekoliko igrača je "objesilo kopačke o klin" a doveden je tek najbolji strijelac prethodne sezone Segunde Pedro Alcañiz iz Castellona i skoro sve je bilo na lokalnim igračima koji su ostali u klubu kao što su Arias, Voro, Gomez, Giner, Revert, Sixto ili Fenoll. Sezona 1986/1987 je bila netipična za španjolski nogomet jer su u ligi s 18 momčadi najprije igrana 34 kola a zatim još 10 između prvih šest momčadi. Momčad je prvi krug prvenstva završila na vrhu a u drugom krugu je bila još uvjerljivija. Play-off od 10 kola je bio nešto kompliciraniji ali na stadionu Luis Casanova je izboreno svih 5 pobjeda a povratak u Primeru je osiguran pobjedom nad Recreativom iz Huelve 2-0 u noći 30.5.1987. Golove za pobjedu su postigli Javier Subirats i Quique Sanchez Flores, Madriđanin koji je u klub došao 1984. sa 19 godine te ostao punih 10 sezona. 

Momčad se u Primeri natjecala s gotovo istim kadrom a dobra ekonomska politika predsjednika Tuzona davala je svoje plodove. Sezona 1987/1988 bila je prva sezona Primere s ukupno 20 klubova. Di Stefano je ostao voditi momčad ali je u ožujku 1988. smijenjen nakon što je momčad ušla u crni niz koji ju je iz komforne sredine "vukao" prema zoni ispadanja. Na klupu se ponovno vratio Roberto Gil te sezonu priveo kraju bez većih problema završivši na 14. mjestu. U ovoj sezoni je za klub debitirao mladi branič Francisco Paco Camarasa koji je cijelu karijeru proveo u klubu.

Navijači su ostali privrženi klubu iako su se osjećali "zakinutim" budući da je klub malo davao "zauzvrat". Tuzon je za sezonu 1988/1989 na klupu doveo Victora Esparraga koji je u prethodnoj sezoni s Cadizom ostvario najbolji rezultat ikad u Primeri - 12. mjesto. Od igrača je jedino zvučnije pojačanje bio Eloy Olaya. Victor Esparrago je, ponovno bez pojačanja, u momčadi bez velikih zvijezda stvorio dobar timski duh i sezonu 1988/1989 Valencia je završila na 3. mjestu što joj je donijelo povratak u europska natjecanja. Fernando Gomez bio je najbolji strijelac momčadi i već je postao zvijezda španjolskog nogometa. Kapetan momčadi bio je već spominjani Ricardo Arias a obranu je držao zajedno s Bossiom, Vorom, Camarasom i Ginerom. Golman Jose Manuel Ochotorena je bio šesti Valencijin golman u povijesti koji je dobio Trofeo Zamora. Inače, Ochotorena je trenutno trener golmana u Valenciji čijem se stručnom stožeru pridružio ubrzo nakon završetka karijere 1998. godine. Ipak, od 2004. do 2007. je bio u stručnom stožeru Rafe Beniteza u Liverpoolu ali je od 2007. do danas trener golmana u klubu.

Sezona 1989/1990 pokazala je da uspjeh iz prethodne sezone nije bio slučajnost. Klub je nastavio ekonomski oporavak što je dopustilo dovođenje nekoliko pojačanja među kojima je bio i bugarski napadač Lubo Penev. No, sezona nije počela dobro. U 1. kolu je u Valenciji s 3-1 slavio Atletico da bi u 3. kolu Valencia s 6-2 bila poražena na Santiago Bernabeuu. Nakon 3 kola s 1 bodom pesimizam je zavladao među navijačima ali potom je uslijedio niz od 15 kola bez poraza. U čitavom drugom krugu pretrpljena su 2 poraza i momčad je postala viceprvak iza nedodirljivog Reala. I u kupu je konačno naopravljen bolji rezultat jer je momčad došla do polufinala a kad se činilo da će ući u finale Ronald Koeman je na Nou Campu izveo savršen slobodan udarac koji je "Šišmiše" ostavio bez novog finala. U Kupu UEFA momčad je ispala u drugom krugu od Porta.

Važan datum u povijesti kluba je 21.9.1990. kada je CD Mestalla, poštujući direktivu UEFA-e, promijenila naziv u Valencia CF B ili Valencia CF Mestalla. 

Sezona 1990/1991 je započeta optimizmom među navijačima zasnovanim na 3.i 2. mjestu iz prethodne dvije sezone. Smatralo se da je Esparrago napravio momčad koja se može boriti za naslov prvaka. Veliku podjelu među navijačima izazvao je povratak Roberta Fernandeza u klub. Iako produkt domaće nogometne škole izazvao je veliki gnjev navijača zbog prelaska u Barcelonu kad je klub ispao u Segundu iako su neki smatrali kako je to bio jedini igrač čijom prodajom je klub mogao zaraditi nešto novca a istovremeno ne izgubiti na kvaliteti u misiji povratka u Primeru. Sezona je bila strahovito neregularna. Momčad je nakon 10. kola bila na 18. mjestu da bi nakon toga počela napredak i četiri kola prije kraja bila 4. Na kraju je momčad završila na 7. mjestu i tako ostala bez plasmana u Europu. U Kupu UEFA je najprije grčki Iraklis izbačen nakon mnogo patnje i produžetaka da bi u drugoj rundi bolja bila Roma. Nakon pune tri sezone Esparrago se rastao s klubom.

Za sezonu 1991/1992 na klupu je doveden nizozemski stručnjak Guus Hiddink. Kao pojačanja su, između ostalih, dovedeni Brazilac Leonardo iz Sao Paula i Rommel Fernandez. Najbolji strijelci momčadi su ponovno bili Fernando Gomez i Lubo Penev a momčad je bez većih padova završila na solidnom 4. mjestu. Usred sezone, 19.2.1992., konačno je otvoren trening centar u Paterni, tada jedan od najboljih u cijeloj Europi. Valencia je tako dobila pravi trening centar na površini od 180 000 četvornih metara sa 13 nogometnih terena, dovoljno prostora za istovremene treninge svih momčadi kluba. Klub je započeo politiku dovođenja mladih igrača iz cijelog svijeta. Podsjetimo, zemljišta u Paterni je još 1974. godine kupio tadašnji predsjednik Francisco Ros Casares.

U sezoni 1992/1993 Guus Hiddink je nastavio voditi momčad bez velikih rezultatskih kriza i ponovljeno je 4. mjesto. Dojam je bio kako se s obzirom na jačinu kadra momčad mogla boriti za nešto više. U Kupu UEFA momčad je ispala već u prvom krugu natjecanja od talijanskog Napolia koji je tada vodio Claudio Ranieri. Već u prvoj utakmici na stadionu Luis Casanova doživljen je težak poraz od 1-5 a Valencianisti su u narednih nekoliko godina teško mogli zaboraviti ime napadača Daniela Fonsece koji je postigao svih pet golova za talijansku momčad. Važna stvar za ovu sezonu je da je debitantski nastup za klub u predzadnjem kolu u Cadizu imao 19-ogodišnji veznjak Gaizka Mendieta koji je u klubu bio od 1992. do 2001. godine, s tim da je prve dvije sezone bio upisan u B momčad. Sezona će ostati upamćena i po prijateljskom meču protiv PSV-a koji je odigran u čast Mariu Kempesu koji je sezonu ranije završio karijeru u Austriji. 

Prije sezone 1993/1994 klub je doveo relativno nepoznatog Crnogorca Predraga Mijatovića a treću sezonu na klupi je započeo Guus Hiddink. Momčad je nakon tri kola imala maksimalan učinak i izbila na vrh ali sve se promijenilo katastrofalnim porazom u Njemačkoj od Karlsruhera rezultatom 7-0 nakon što je Valencia na stadionu Luis Casanova slavila s 3-1. Katastrofalnom porazu u Njemačkoj "dodana" su i dva poraza u ligi te je Guus Hiddink smijenjen. Ubrzo je ostavku na mjesto predsjednika kluba u osmoj sezoni svog mandata podnio Arturo Tuzon. Hiddinkova zamjena Paco Real je u mjesec dana bezuspješno pokušavao podignuti momčad i u klub je kao novi trener doveden Urugvajac Hector Nuñez koji je kao pomoćnika izabrao Maria Kempesa. Momčad se malo poboljšala a od početka druge polovice sezone se znalo da momčad ostaje bez Lube Peneva zbog raka testisa. 

Na izborima za predsjednika kluba 9.3.1994. pobijedio je Francisco 'Paco' Roig (rođen 1939. godine) koji je brzo smijenio Nuñeza i uspio uvjeriti Guusa Hiddinka da ponovno vodi momčad. Nizozemski trener je uspio poboljšati rezultate ali Valencia je završila na 7. mjestu i ostala bez plasmana u europska natjecanja. Kao važnu anegdotu ovog natjecanja treba istaknuti činjenicu da je u zadnjem kolu odigravši 0-0 na Riazoru Valencia spriječila Deportivo da dođe do povijesnog prvog naslova prvaka Španjolska. Golman Jose Luis Gonzalez je obranio penal srpskom braniču Miroslavu Đukiću i titula prvaka je po četvrti put zaredom otišla u Barcelonu.

Roig je za sezonu 1994/1995 na mjesto trenera doveo Carlosa Alberta Parreiru koji je u ljeto 1994. godine Brazil odveo do nove titule prvaka svijeta. Dovođenjem Salenka, Mazinha, Engonge, Romera, Poyatosa i Maquede stvorena je respektabilna momčad. Ipak, rezultati su bili ispod očekivanja, Parreira je smijenjen tri kola prije kraja i Valencia je sezonu završila na tužnom 10. mjestu. Kompenzacija za loše rezultate u ligi stigla je u kupu. Izbacivani su Real Madrid, Mallorca i Albacete. Upravo je nakon 1-1 u prvom meču na Mestalli Parreira otpušten ali je Valencia slavila 2-1 u Albaceteu i tako izborila finale protiv Deportiva koji se po prvi put kvalificirao u finale. Ka stadionu Santiago Bernabeu se uputilo oko 40 000 entuzijastičnih navijača. Ovo finale je poznato kao "finale vode" jer je tijekom cijelog dana u Madridu padala kiša i uvjeti za igru su bili na granici. Deportivo je poveo a Mijatović donio izjednačenje na gotovo jedini mogući način: iz slobodnog udarca, da bi meč u 79. minuti pri 1-1 bio prekinut. U preostalih 11 minuta igranih tri dana kasnije Deportivo je poveo nakon manje od 2 minute golom glavom Alfreda Santaelene nakon lošeg izlaska Andonia Zubizarrete. Vremena za izjednačenje i produžetke nije bilo i Valencia je poražena. Važno je spomenuti, kako ste vidjeli u tekstu, da je 6.11.1994. stadion Valencije, po želji i dozvoli tada 85-ogodišnjeg Luisa Casanove, ponovno službeno vratio ime Mestalla iako ga navijači zapravo tako nikad nisu prestali zvati usprkos zahvalnosti prema najuspješnijem predsjedniku u povijesti kluba. 

U sezoni 1995/1996 klub je nakon više od 60 godina vratio crne šorceve i bijele dresove kao glavnu garnituru momčadi a na klupu je doveden iskusni Luis Aragones (1938.-2014.), izbornik Španjolske pri osvajanju Europskog prvenstva 2008. godine. Klub su napustili povijesni igrači kao Fernando Giner, Lubo Penev i Roberto Fernandez te golman Jose Manuel Sempere koji je, iako uglavnom rezerva, čitavu karijeru proveo u Valenciji. Sezona je počela ispod očekivanja i s dosta upitnika ali momčad se vremenom činila jačom a u drugom krugu prvenstva je uzela najviše bodova. U završnici prvenstva se počela opasno približavati Barceloni i Atleticu. Barcelona je na Mestalli poražena s 4-1 nakon čega je ostala "ošamućena" za nastavak utrke dok je Valencia svoju kandidaturu za titulu istaknula pobjedom na Vicente Calderonu s 2-3 uz dva gola Predraga Mijatovića koji je ovu sezonu završio s 28 golova. Uoči zadnjeg kola Valencia je imala teoretsku šansu da uzme naslov ali problem je bio što je Atletico odlučivao sam o sebi a na Vicente Calderonu je dočekao već ispali Albacete. Atletico je pobijedio 2-0 a Valencia, koja je pratila razvoj događaja u Madridu, u Vigu odigrala 1-1 primivši gol za poravnanje u 90. minuti. Valencia je ponovno zaustavljena na korak od uspjeha, kao i u kupu sezonu prije.

Ljeto 1996. godine zabilježeno je jednim od najkontroverznijih transfera u povijesti kluba. Real Madrid je za milijardu i 250 milijuna pezeta platio otkupnu klauzulu Peđe Mijatovića koji je uvjeravao navijače da nije želio otići ali je ubrzo potom izjavio kako je u Real došao kako bi mogao osvajati trofeje što ga je učinilo jednim od najomraženijih igrača u povijesti kluba. I danas je nazivan "Judom" kako to navijači čine sa svim igračima koji za novcima odu u navodno veći klub. Odlazak Mijatovića Roig je pokušao nadoknaditi dovođenjem tada 30-ogodišnjeg Brazilca Romaria iz Flamenga. Romario je bio priznata zvijezda svjetskog nogometa i osvajač titule SP-a 1994. godine a Valencia mu je dala plaću od 3,6 milijuna dolara po sezoni. Međutim njegov dolazak nije bio po ukusu Aragonesa i nakon tog transfera je ponudio ostavku ali ju je Roig odbio. Još su dovedeni Rus Valeriy Karpin za kojega je Real Sociedadu plaćena klauzula od milijardu pezeta, zatim napadačI Gabriel Moya iz Seville, Goran Vlaović iz Padove te relativno anonimni Argentinac Claudio Lopez iz tamošnjeg Racinga. Lopez je na početku igrao slabo i bio predmet sprdanja među navijačima ali postao je jedna od najvećih legendi kluba u kojem se zadržao do 2000. godine. Sezona je počela s dva poraza i lošim odnosom Aragonesa i Romaria što je uzrokovalo lošu atmosferu u svlačionici. Romario je ostao van spiska pozvanih igrača za meč Kupa UEFA protiv Bayerna i zabilježena je velika svađa između njega i Aragonesa u trening centru (slika dolje). 

Bayern je iznenađujuće na Mestalli poražen s 3-0 golovima Engonge, Claudia Lopeza i Moye. Problemi s Romariom su nastavljeni i Roig je stao uz Aragonesa te Romaria posudio Flamengu. U ligi su bilježeni slabašni rezultati a u Kupu UEFA je nakon Bayerna eliminirana i Slavia. U prvom meču 1/8 finala je u prvom meču s 3-1 savladan Bešiktaš ali je u ligi momčad nakon 13 kola bila na 11. mjestu i Aragones je podnio ostavku koja je prihvaćena. Na klupu je doveden Argentinac Jorge Valdano ali momčad je nastavila sa slabašnom igrom usprkos pojačanjima na zimu. Momčad je u Kupu UEFA ispala od Schalkea u 1/4 finala dok je sezonu završila na 10. mjestu.

Valdano je na ljeto molio Roiga za slobodnim rukama pri rekonstrukciji momčadi. Otišlo je čak 15 igrača a poseban slučaj je činjenica da je šestero njih prešlo u Mallorcu. Smatralo se da je Valdano doveo nedisciplinirane (Ariel Ortega, Saib, Marcelinho Carioca, povratak Romaria...) i zahrđale igrače (Carboni, Đukić, Angloma). Na početku je momčad djelovala kaotično, Romario se ozlijedio na meču Trofeo Naranja i sezona je otvorena s tri poraza. Valdano je na meču na stadionu El Sardinero u Santanderu u momčad uvrstio 5 stranaca (dozvoljena bila 4) i momčad je igrala s igračem manje. Roig je izgubio živce i Valencia je već u 4. kolu imala novog trenera, Talijana Claudia Ranieria. Ranieri je bio trener potpuno drukčije filozofije od Valdana bazirajući igru momčadi na obrani a ne opterećujući se posjedom lopte. Ova promjena je bila teško izvodiva "u hodu", kontranapadi nisu uspijevali i Valencia se nakon 14. kola i poraza od Salamance na Mestalli nalazila na opasnom 17. mjestu. Na toj utakmici navijači su uzvikivali "Paco, vete ya!" (Paco, odlazi!) i on je 2.12.1997. podnio ostavku. Njegovu dužnost je preuzeo dotadašnji potpredsjednik Pedro Cortes a novi potpredsjednik je bio Jaime Orti, kasnije omiljeni predsjednik kluba. Ubrzo se tražilo i uručenje otkaza Ranieriu ali je nakon 1-1 na Anoeti dobio još malo vremena. Odluka se pokazala dobrom jer je do kraja godine zabilježen niz od tri pobjede. Ranieri se u zimskom prijelaznom roku "riješio" Marcelinha Carioce, Romaria i Saiba a u klub je iz Galatasaraya doveden rumunjski napadač Adrien Ilie. 1998. godina je počela nevjerojatnim preokretom na Nou Campu u nešto više od 20 minuta. Nakon 3-0 domaćih Valencia je preokrenula golovima Morigia, Claudia Lopeza (2 gola) i Ariela Ortege. Nakon toga je na Mestalli demoliran Racing sa 6-1 a šesta uzastopna pobjeda ostvarena je na Santiago Bernabeuu golovima Mendiete i Iliea. Momčad se činila potpuno drukčijom ali nije mogla nastaviti u najvišem ritmu i završila je na 9. mjestu koje je donijelo tadašnji Intertoto kup, svojevrsne kvalifikacije za Kup UEFA. Ilie i Lopez su bili najbolji strijelci s po 12 golova a Argentinac se pokazao nevjerojatno snalažljivim u kontrama na koje se Ranieri često oslanjao.

Na kraju desetljeća u sezoni 1998/1999 Valencia je osvojila šesti naslov pobjednika Kupa Kralja demolirajući u finalu u Sevilli s 3-0 madridski Atletico. Dva gola je postigao Claudio Lopez a jedan Gaizka Mendieta. U ligi je momčad završila na 4. mjestu što joj je dalo prvi plasman u modernu Ligu prvaka. Prije početka nove sezone momčad je osvojila i španjolski Superkup pobjedivši u dvomeču tadašnjeg prvaka Barcelonu. Na Mestalli je Valencia slavila 1-0 golom Claudia Lopeza u 86. minuti dok je u urnebesnom meču na Nou Campu bilo 3-3. Barcelona je tri puta vodila a Valencia relativno brzo tri puta izjednačavala. Kada je u 65. minuti, 3 minute nakon gola Kluiverta, Farinos izjednačio na 3-3 Katalonci su izgubili svaku nadu da mogu dobiti s 2 razlike i Valencia je predvođena novim trenerom, Argentincem Hectorom Cuperom, uzela Superkup.

Početak novog tisućljeća donio je Valenciji velike uspjehe. Pod Cuperovim vodstvom formirala se čvrsta momčad jaka na svim poljima nogometne igre. Već se u grupnoj fazi vidjelo kako Valencia može biti jedno od ugodnijih iznenađenja sezone. Valencia je, uz po 3 pobjede i remija, s 12 bodova završila ispred Bayerna, Rangersa i PSV-a. Nakon toga su u drugom krugu "Šišmiši" bili na 2. mjestu svoje grupe iza Manchestera a ispred Fiorentine i Bordeauxa. To joj je za protivnika u četvrtfinalu donijelo talijanski Lazio koji je izbačen s ukupnih 5-3 (na Mestalli 5-2). Posebno se pamti trijumf nad Barcelonom u polufinalu. Valencia je opet s ukupnih 5-3 (na Mestalli 4-1) izbacila Barcelonu ali je u velikom finalu u Parizu bila nemoćna protiv Reala koji je slavio s 3-0 golovima Morientesa, McManamana i Raula. U ligi su "Šišmiši" završili na 3. mjestu što joj je donijelo još jednu ulaznicu u Ligu prvaka.

U sezoni 2000/2001 Valencia je ponovno došla do finala Lige prvaka koje se igralo u Milanu protiv Bayerna. Valencia je povela već u 3. minuti golom Gaizke Mendiete ali je početkom nastavka, u 50. minuti, izjednačio kapetan bavarske momčadi Stefan Effenberg. Otišlo se sve do izvođenja penala gdje je nakon 5 izvedenih penala bilo 3-3. U šestoj seriji za Nijemce je pogodio Lizarazu a za Valenciju Kily Gonzalez. U sedmoj seriji finale je riješeno jer je nakon gola Linkea šut za Valenciju promašio argentinski branič Mauricio Pellegrino. Finale će ostati upamćeno po slici na kojoj njemački golman Oliver Kahn tješi uplakanog kolegu Santiaga Cañizaresa. U ligi je Valencia završila na 5. mjestu iako je imala isto bodova kao Barcelona. Odlučila je gol-razlika. Iako se ispostavilo da je Cuper na kraju osvojio samo španjolski superkup, vrlo je cijenjen trener među navijačima Valencije jer se finala Lige prvaka ne zaboravljaju a postoji i misao da je on udario temelje pobjedničke momčadi za novog trenera.

A novi trener, doveden u ljeto 2001. godine po zagovoru novog predsjednika Jaimea Ortia (1947.-2017.; dolje na slici), bio je dotad relativno anonimni Rafael Benitez. U momčadi je imao iskusne igrače kao što su Cañizares, Carboni, Đukić, Angloma, Ayala te nadolazeće Albeldu, Baraju, Vicentea, Aimara i Angula. Benitez je stvorio odličnu atmosferu u klubu, čvrstu obranu i pretrpljeno je samo 5 poraza a najbolji strijelac je bio centralni veznjak Ruben Baraja sa 7 golova. Mestalla je cijele sezone sanjala titulu, bila gotovo uvijek puna, igrači su se osjećali ugodno na svom travnjaku. Valencia je sezonu 2001/2002 završila na vrhu sa 7 bodova više od drugoplasiranog Deportiva a ključna je činjenica da je u 38 kola primljeno svega 27 golova. Tako je titula vraćena u Valenciju nakon čak 31 godine i četvrte titule osvojene pod vodstvom Alfreda Di Stefana. 

U sezoni 2002/2003 Valencia nije uspjela podignuti efikasnost a obrana nije mogla ponoviti nivo iz prošle sezone. Svoj danak ostavilo je i igranje na tri fronta. U Ligi prvaka momčad je ostavila dobar dojam. U prvom krugu u grupi je bila uvjerljiva i završila na 1. mjestu ispred Basela, Liverpoola i Spartaka. U drugom krugu Valencia je također bila 1. u grupi ali na dramatičan način. U posljednjem kolu je na Mestalli trebala pobjedu nad Arsenalom i ona je ostvarena rezultatom 2-1 a zbog činjenice da je u Rimu meč Roma-Ajax završio bez pobjednika obje momčadi su prošle dalje ali Valencia kao prvoplasirana. U 1/4 finala protivnik je bio talijanski Inter. Na Giusseppe Meazzi Inter je slavio s 1-0 što je stavilo Valenciju pred težak zadatak na Mestalli. Valencia je izborila Pirovu pobjedu od 2-1 te je ispala u toj fazi natjecanja. 

Sezona 2003/2004 smatra se najuspješnijom u povijesti kluba. Konačno je osvojena dupla titula, iako ne u ligi i kupu istovremeno već u ligi i Kupu UEFA. U ovoj sezoni Benitez je znatno poboljšao igru momčadi u ofenzivi a mečevi u Kupu UEFA, zbog manje brojnosti i manje kvalitetnih rivala, nisu zahtijevali napor kao oni u Ligi prvaka. Stvoren je širi kadar bez pravog vođe, odnosno igrača od kojeg se najviše očekuje. Sve se gradilo na timskoj igri s čvrstom obranom i probojnim krilima. Valencia je i u ovu sezonu ušla bez opterećenja jer su sve oči javnosti bile usmjerene na tzv. Los Galacticose odnosno madridski Real koji je branio naslov prvaka a momčad je "natrpao" zvijezdama kao što su Beckham, Figo, Zidane ili Ronaldo.

Valencia je na Mestalli u 5. kolu savladala "Los Galacticose" s 2-0 i istaknula svoju kandidaturu za povratak naslova. Momčad je u odnosu na prethodne dvije sezone značajno podigla svoju efikasnost. Iako je opasnost po protivnička vrata dolazila "sa svih strana" Miguel Angel Ferrer poznatiji kao Mista je bio najbolji strijelac momčadi. Postigao je 19 golova u ligi. Pomoć mu je pružao brazilski napadač Ricardo Oliveira a s krila su "prijetili" Francisco Rufete i Vicente Rodriguez dok je u formaciji 4-2-3-1 ulogu polušpica imao Argentinac Pablo Aimar. U sezoni 2003/2004 Valencia je ponovila odličan obrambeni učinak i samo 27 primljenih golova dok je napadački napredak bio sjajan. Nakon 51 gola u šampionskoj sezoni 2001/2002 pa 56 u sezoni 2002/2003 Valencia je u ligi u sezoni 2003/2004 postigla čak 71 gol, samo 1 manje od Reala koji je završio tek na 4. mjestu. U Kupu UEFA Valencia je išla gore-dolje. Tako je u prvoj rundi nakon razočaravajućih 0-0 na Mestalli uvjerljivom pobjedom od 4-0 u gostima izbačen izraelski Maccabi Haifa. Zatim je bilo manje problema s Bešiktašom (ukupno 5-2) ali drugi turski klub Genclebirligi je izbačen tek nakon produžetaka na Mestalli. U 1/4 finala je s pobjedama po 2-1 eliminiran Bordeaux a polufinale je donijelo dvomeč s regionalnim rivalom Villarrealom. Nakon 0-0 na El Madrigalu na ispunjenoj Mestalli Mista je zabio u 16. minuti iz penala i do kraja se rezultat nije mijenjao. U finalu su "Šišmiši" u švedskom Goteborgu igrali protiv Marseillea koji je izbacio Newcastle. Valencia je došla do vodstva u najboljem trenutku, u 45. minuti, golom Vicentea iz penala. U 58. minuti Mista je povećao na 2-0 i Valencia je uzela prvi i zasad jedini Kup UEFA, natjecanje koje UEFA priznaje kao prethodnicu Europskoj ligi.

Nakon sezone 2003/2004 uslijedio je odlazak Rafe Beniteza iz kluba. Orti je doveo bivšeg trenera Claudia Ranieria koji je stvorio momčad po svom ukusu. Dovedeno je dosta Talijana a klub je 27.8.2014. u Monacu pobjedom od 2-1 nad tadašnjim prvakom Europe Portom osvojio Superkup Europe. Golove za Valenciju su postigli Baraja i Di Vaio a utješni pogodak za Porto Quaresma. Bio je to drugi Valencijin Superkup Europe budući da je prvi, kako smo pisali, osvojen 1980. godine. 

Vratit ćemo se na Benitezov odlazak. Glavnim razlogom za to se navode razmimoilaženja u stavovima s Manuelom Llorentom, tadašnjim generalnim direktorom koji je jedno vrijeme imao dobre poteze kao što je bilo odbijanje prodaje stopera Ayale Real Madridu. Ipak, među dioničarima se stvorio blok koji je htio preuzeti vrh kluba pa je tako krajem godine Orti napustio mjesto predsjednika. Na mjesto predsjednika je došao najmoćniji dioničar, tamošnji građevinski magnat Juan Bautista Soler

 

Nastavit će se...

 

Last modified on Utorak, 09 Srpanj 2019 21:58
Login to post comments

Marcelinova umjetnost stvaranja crnih listi

Marcelinova umjetnost stvaranja crnih listi

Marcelino zahtijeva. Mnogo. Asturijski trener ima vrlo jasnu ideju igre i načina rada kako bi se postiglo ono što želi a to prolazi putem jedne kvazi-borbene predanosti njegovih igrača. Predanost...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (3. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (3. dio)

Posljednji dio prolaska kroz Valencijinu povijest je pred vama... Juan Bautista Soler je po dolasku na mjesto predsjednika kluba predstavio ideju jačanja i rasta Valencije u svakom smislu: na nivo regularnog...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (2. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (2. dio)

Nastavljamo gdje smo jučer stali......  U ljeto 1982. godine Španjolska je bila domaćin Svjetskog prvenstva i neke utakmice su igrane i na stadionu Luis Casanova koji je u svrhu održavanja SP-a...

Read more

Sto godina Valencijine povijesti (1. dio)

Sto godina Valencijine povijesti (1. dio)

Valencia Club de Futbol danas obilježava sto godina svog postojanja. Vlada Valencijske Zajednice, grad i klub, svi u svojim nadležnostima, su organizirali veliku proslavu koja je izazvala emocije svima koji...

Read more