Valencia Club de Fútbol (poznatiji pod imenom Valencia CF ili Los Che) je španjolski profesionalni nogometni klub iz Valencie. Klub nastupa u La Ligi te je jedan od najvećih i najuspješnijih španjolskih nogometnih klubova. Valencia je do sada osvojila šest naslova prvaka La Lige, sedam naslova Španjolskog kupa, jedan naslov Kupa UEFA, dva naslova Kupa velesajamskih gradova, jedan naslov Kup pobjednika kupova, dva naslova Europskog superkupa te naslov Španjolskog superkupa. Također su dva puta igrali u finalu Lige prvaka, ali oba puta su poražena. Prvi put sezone 1999./2000. od Real Madrida, a drugi put sezone 2000./2001. godine od njemačkog Bayerna. Valencija je također bila članom skupine G-14, a sada je član Europskog udruženje klubova.

Klub se nalazi na četvrtom mjestu po broju osvojenih bodova na tablici La Lige svih vremena, iza Real Madrida, Barcelone i Athletica. U međunarodnim natjecanjima Valencia je treći najuspješniji španjolski klub iza Real Madrida i Barcelone. Te tri momčadi ujedno su i jedini španjolski klubovi koji su osvojili više od pet međunarodnih trofeja.
Valencia je osnovana 1919., a od 1923. igraju na stadionu Mestalla, kapaciteta 55,000 sjedećih mjesta. Klub će se uskoro preseliti na novi stadion Nou Mestalla koji će imati kapacitet od 75.000 sjedećih mjesta. Trenutno je u izgradnji, a nalazit će se u sjevero-zapadnom djelu grada. Velencia ima dugogodišnje rivalstvo s Levanteom koji se također nalazi u Valenciji, te s Villarrealom koji se nalazi u tzv. Valencijskoj Zajednici.

Valencia je treći najpopularniji nogometni klub u Španjolskoj, odmah iza Real Madrida i Barcelone. Također je jedan od najvećih klubova u svijetu prema broja registriranih navijača.

                       Valencia kroz istoriju

 

Klub je osnovan 1919., a prvi predsjednik kluba bio je Octavio Augusto Milego Diaz. On je izabran nasumce, točnije bacanjem novčića. [3] Valencia je svoju prvu službenu utakmicu odigrala 21. svibnja 1919. protiv Gimnástica. Susret je završio pobjedom Valencie od 1-0.

Valencia je svoje domaće utakmice igrala na stadionu Algirós koji je otvoren 7. prosinca 1919., a 1923. se sele na novi stadion Estadio Mestalla. U prvoj utakmici na Mestalli Valencia je igrala protiv Castellóna, a utakmica je završila rezultatom 0-0. Sljedećeg dana Valencia je ponovo igrala sa istim protivnikom, a slavila je pobjedom od 1-0. Te iste godine osvajaju Regionalno prvenstvo, a tim su uspjehom dobili pravo sudjelovanja u Španjolskom kupu.

Nakon Španjolskog građanskog rata 1941. Valencia osvaja Copa del Rey. U finalu su slavili protiv Espanyola. U sezoni 1941./1942. po prvi puta osvajaju Primeru.Kasnijim dobrim rezultatima u sezonama 1943./1944. i 1946./1947. još dvaput osvajaju španjolsku ligu.

Tijekom 1950-ih Valencia ne uspjeva ponoviti dobre rezultate iz prethodnog razdoblja. Obnovom Mestalle povećan je kapacitet stadiona na 45,000 sjedećih mjesta. U momčad stižu strani i domaći igrači među kojima i španjolski reprezentativac Antonio Puchades i Nizozemac Faas Wilkes. Sezonu 1952./1953. klub sezonu završava na drugom mjestu, a sljedeće sezone osvaja Copa del Rey, tada poznatijeg pod nazivom Copa del Generalísimo.Počeci 1960-ih za Valenciu su bili uspješni, tada osvajaju svoj prvi europski trofej: Kup velesajamskih gradova (danas Kupa UEFA). Čak su tri puta igrali u finalu tog natjecanja: sezone 1961./1962. su porazili Barcelonu,[6] u 1962./63. poraženi se od zagrebačkog Dinama,a u 1963./1964. su rezultatom 2-1 porazili Real Zaragozu.

Početkom 1970. za trenera Valencie imenovan je slavni Alfredo Di Stefano. Bivši igrač Real Madrida koji je dvaput osvajao Zlatnu loptu, sa Valenciom osvaja četvrtu titulu španjolskog prvaka. S tim uspjehom, Valencia se po prvi puta u svojoj povijesti natjecala u kvalifikacijama za Europski Kup. Sezone 1971./72. stigli su do 3. kola u kojem su poraženi od mađarskog Újpesta.[7] Najbolji igrači Valencie 1970-ih bili su Austrijanac Kurt Jara,Nizozemac Johnny Rep i Argentinac Mario Kempes, koji je u sezonama 1976./1977 i 1977./1978. bio najbolji strijelac španjolske lige. U sezoni 1978./1979. osvajaju Španjolski kup, a godinu kasnije osvajaju svoj prvi trofej Kupa pobjednika kupova.[7] Do tog trofeja stigli su porazivši u finalu engleski Arsenal.

Počekom 1982. za trenera Valencie imenovan je Miljan Miljanić. Valencia je te godine odigrala katastrofalnu sezonu. Samo tjedan dana prije kraja prvenstva Valencia se nalazila na 17. mjestu. Miljanić dobiva otkaz, a zamjenjuje ga je Koldo Aguirre.On je uspio u zadnjem kolu prvenstva spasiti Valenciu od ispadanja u drugu ligu. U sezonama 1983./1984. i 1984./1985. klub se nalazio u ogromnim dugovima. Najnižu točku u svojoj povijesti doživjeli su sezone 1985./1986. kada ispadaju u drugu ligu[8], a uz to, zbog neisplaćenih plaća, mnogi igrači napuštaju klub. Klub je tako ispao iz La Lige nakon dugih 55 godina.

Na mjesto novog predsjednika kluba stiže Arturo Tuzón. On 1986. na klupu Valencie vraća Alfreda Di Stefana.] To se pokazao kao dobar potez jer već u sezoni 1986./1987. klub se vraća u prvu ligu.Sljedeće sezone još uvijek pod vodstvom Di Stefana klub osigurava ostanak u La Ligi, završavajući na 14. mjestu. Početkom 1989. klub kupuje bugarskog napadača Luboslava Peneva.[9] U sezoni 1991./1992. na klupu Valencie sjeda Nizozemac Guus Hiddink. On sa Valenciom stiže do četvrtog mjesta, te do četvrtfinala Španjolskog kupa.Početkom 1992. klub ulazi u preoblikovanje te postaje sportsko dioničarsko društvo. Hiddink je na klupi Valencie ostao do 1993., Kada je Valencia teško poražena u Kupu UEFA od talijanskog Napolija, koji je na Mestalli slavio sa čak 5-1.

Početkom 1994. na klupu Valencie sjeda brazilac Carlos Alberto Parreira koji je sa brazilskom reprezentacijom bio prvak na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1994. U prijelaznom roku u klub stižu španjolski vratar Andoni Zubizarreta, ruski napadač Oleg Salenko te Predrag Mijatović.Nakon loših rezultata, Parreira napušta klupu Valencie, a zamjenjuje ga Jose Manuel Rielo. Kasnije Valenciju su još vodili Luis Aragonés i Jorge Valdano koji su imali igrače poput Brazilca Romaria i Argentinaca Claudia Lopeza i Ariela Ortege, ali nisu uspjevali postići dobre rezultate.
Godine 1997., na klupu Valencie dolazi talijanski trener Claudio Ranieri. On u svojoj prvoj sezoni na Mestalli prekida post dug 19 godina bez osvojenog trofeja, godine 1999. osvaja Španjolski kup. Sljedeće sezone, Ranierija zamjenjuje Argentinac Héctor Cúper, koji je dvaput odveo Valenciu do finala Lige Prvaka. Prvi put sezone 1999./00. kada su poraženi rezultatom 3-0 od Real Madrida,te drugi put sezone 2000./01. kada su također poraženi, ovaj put nakon izvođenja jedanaesteraca od njemačkog Bayerna.

Cúper početkom 2001. odlazi na klupu talijanskog Intera, a na klupi Valencie zamjenjuje ga Rafa Benítez. On sezone 2001./2002. sa Valenciom osvaja naslov prvaka, prvi nakon 31 godine. Sezone 2003./2004. osvajaju još jedan naslov prvaka, te Kup UEFA. Iste godine Rafa Benitez napušta Valenciju, te odlazi u engleski Liverpool. Sezonu 2004./2005. je obilježio povratak Ranieria na klupu Valencie, ali u povratničkoj sezoni nije postigao značajnije uspjehe (klub završava sezonu na 7. mjestu te se kvalificirao u Intertoto kup). Ranieri dobiva otkaz,a zamjenjuje ga bivši igrač Valencie Quique Sánchez Flores. Pod njegovim vodstvom, klub se kvalificirao u Liga prvaka tri sezone zaredom, a najveći uspjeh u tom natjecanju bilo im je igranje u četvrtfinalu. Početkom sezone 2008./2009. na klupu Valencie dolazi Unai Emery koji uspjeva klub vratiti u Ligu prvaka. Nakon njega, manje epizodne uloge na klupi imali su Mauricio Pellegrino, Ernesto Valverde, Miroslav Đukić i Jaun Antonio Pizzi.

Od ljeta 2014 godine Valencia je u većinskom vlasništvu signapurskog biznismena Petera Lima koji te godine na klupu dovodi portugalskog trenera Nuno Espirita Santa koji uvodi Valenciu u Ligu prvaka. Po otkazu Santu na klupi Valencije sjeda Gary Neville i stupa period stagnacije kluba. Nakon njega na klupi su se još okušali Voro i Cesare Prandelli. Od prije dvije sezone trener Valencije je Marcelino Garcia Toral koji je u prve dvije sezone uspio klub u oba navrata uvesti u Ligu prvaka i osvojiti Kupa Kralja.

     Priča o Šišmišu

Tijekom prve polovice 13. stoljeća Valenciu i Baleare osvojio Jakov I. Aragonski. Nakon osvajanja kralj im je dao status neovisnih kraljevstva. Tada je Valencia bila pod upravom Jakova I koji je isto tako bio vladar Aragona.


Na grbu Valencie stoje dva slovo L. Ona prikazuju sastajanje kralja sa narodom i njegovo okrunjenje za njihovog kralja.

Postoji nekoliko mogućih objašnjenja što predstavlja šišmiša na grbu Valencie. Jedan od mogućih objašnjenja je da su se šišmiši često pojavljivali na tom području. Drugo objašnjenje je da se je 9. listopada 1238. prilikom ulaska Jakova I u grad, na njegovu zastavu sletio šišmiš. On se od tada smatra dobrim ili sretnim znakom.

Nakon što je osvojio grad, Jakov I je na grb Valencije postavio šišmiša.

 

RgvIo5tEfZZq4XmM5gongZSEutaED4Ta33fneBKxkioXUmp1SGUqTdpRISYNBTmt